Koncentracijski gradijent otopljene tvari između krvi i dijalizata dovodi do željenih promjena koncentracije otopljenih tvari u serumu bolesnika, kao što su smanjenje koncentracje ureje i kreatinina; povećanje koncentracije bikarbonata; i izjednačavanje koncentracije natrija, klorida, kalija i magnezija. Odjeljak sa dijalizatom je pod negativnim tlakom u odnosu na krvni odjeljak te ima veću osmolalnost kako bi se spriječilo filtriranje dijalizata u krvotok i uklonio suvišak tekućine iz bolesnika. Dijalizirana krv se potom vraća u organizam bolesnika.

Bolesnik obično prima sistemsku antikoagulaciju tijekom hemodijalize kako bi se spriječilo zgrušavanje krvi u aparatu za dijalizu. Postupak hemodijalize može se provesti i regionalnom antikoagulacijom vantjelesnog dijela pomoću heparina, citrata ili propiranjem sa 50–100 ml 0,9% NaCl svakih 15–30 min pri čemu se sprječava nastanak mogućih ugrušaka u vantjelesnom dijelu, uključujući i dijalizator.

Neposredni ciljevi hemodijalize

• Korigiranje neravnoteže elektrolita i tekućine

• Uklanjanje toksina

Dugoročni ciljevi u bolesnika sa zatajenjem bubrega su

• Optimizacija funkcionalnosti bolesnika, udobnost za samog bolesnika i krvnog tlaka

• Spriječiti komplikacije uremije

• produžiti preživljavanje

Optimalna “doza” hemodijalize nije poznata, no većina bolesnika dobro podnosi 3–5 h hemodijalize 3×/tj. Jedan od načina za procjenu adekvatnosti svakog postupka hemodijalize je mjerenjem razine ureje prije i poslije svakog postupka. Smanjenje razine ureje ≥ 65% nakon postupka u odnosu na razinu ureje rije postupka ([konc. ureje prije dijalize − konc. ureje poslije dijalize] / konc. ureje prije dijalize × 100% je ≥ 65%) ukazuje na adekvatan postupak. Stručnjaci mogu koristiti i druge, specifičnije formule, kao što je KT / V ≥ 1,2 (gdje je K klirens ureje u mL / min, T je vrijeme trajanja dijalize u minutama, a V je volumen distribucije ureje [koja je približno jednaka ukupnoj količini tekućine u tijelu] u ml). Doza hemodijalize se može povećati produljenjem vremena na dijalizi, povećanjem protoka krvi, površine membrane i propusnosti same membrane. Noćne hemodijalize ( trajanja 6 do 8 sati, 5 do 6 dana / tjedno) i kratkotrajni dnevni postupci (1,5 do 2,5 h) , mogu biti selektivno korisni za bolesnike koji imaju:

• Pretjerani donos tekućine između postupaka dijalize

• Česte epizode hipotenzija za vrijeme dijalize

• Slabo kontroliranu arterijsku hipertenziju

• Hiperfosfatemiju koju je teško kontrolirati

Takvi oblici hemodijalize su ekonomski najisplativiji ako bolesnik ima opciju provoditi hemodijalizu kod kuće.

Pregled bubrežne nadomjesne terapije.

Komplikacije su navedene u tablicu.

Najčešća komplikacija dijalize je

• hipotenzija

Hipotenzija ima brojne uzroke kao što su prebrzo odstranjivanje tekućine, osmotski pomak tekućine kroz membrane stanica, acetat u dijalizatu i toplinom izazvane vazodilatacije, alergijske reakcije, septična stanja te kao posljedica osnovne bolesti (npr. autonomna neuropatija, ishemija miokarda, aritmije).

Ostale česte komplikacije uključuju

• Sindrom nemirnih nogu

• grčevi

• svrbež (pruritus)

• mučnina, povraćanje;

• glavobolja

• Bol u prsima i leđima

Uzroci ovih komplikacija su u pravilu nepoznati, premda su neki dio sindroma prve primjene (kad se krv bolesnika prvi puta izloži celuloznim ili kuprofanskim mebranama u dijalizatoru) ili sindroma dijaliznog disekvilibrija. Smatra se da je sindrom disekvilibrija uzrokovan prebrzim uklanjanjem ureje i ostalih osmotski aktivnih tvari iz seruma uzrokujući osmotsko nakupljanje tekućine u mozgu. Teži slučajevi dijaliznog disekvilibrija uzrokuju smetenost, nemir, zamagljeni vid, zbunjenost i konvulzije pa čak i smrt

Amiloidoza koja se javlja kao posljedica liječenja dijalizom zahvaća bolesnike koji su godinama na hemodijalizi, a manifestira se razvojem sindroma karpalnog tunela, koštanih cista, artritisa i cervikalnim spondiloartritisom. Smatra se da je s dijalizom povezana amiloidoza manje učestala kod upotrebe filtera s visokim protokom jer se tako učinkovitije uklanja beta-2 mikroglobulin (protein koji uzrokuje amiloidozu) .