Pregled mokrenja

Autor: Patrick J. Shenot, MD
Urednica sekcije: doc. dr. sc. Karmela Altabas, dr. med.
Prijevod: Ivan Svaguša, dr. med.

Poremećaji mokrenja utječu na pohranu ili otpuštanje urina, jer su obje pod kontrolom istih živčanih i urinarnih mehanizama. Tada dolazi do inkontinencije ili retencije.

Za normalno mokrenje neophodna je cjelovitost autonomnog i voljnog živčanog sustava te primjerenost muskulature urinarnog sustava Normalno, punjenje mjehura stimulira receptore u stijenci mokraćnog mjehura i šalje impulse preko S2 do S4 živca u kralježničnu moždinu, potom do senzornog korteksa gdje se percipira potreba za mokrenjem. Postoji individualno različit volumen praga koji navodi na pražnjenje mjehura. Međutim, vanjski urinarni sfinkter, na izlazu iz mjehura, pod voljnom je kontrolom i obično ostaje stegnut sve dok osoba ne odluči mokriti.

Kontroli pomaže i inhibicijski centar mokrenja u frontalnom režnju mozga. Kod se donese odluka o mokrenju, voljni signali iz motornog korteksa pokreću proces. Ti se impulsi prenose u pons, gdje je centar za mokrenje, koji usklađuje simultane impulse kako bi izazvao kontrakciju glatkih mišića detrusora (putem parasimpatičkih kolinergičkih vlakana) i relaksaciju unutarnjeg sfinktera (putem alfa–simpatičkih vlakana) te poprečnoprugastih mišića vanjskog sfinktera i dna zdjelice. Usto je za normalnu kontinenciju potrebna uredna kognitivna funkcija, (uključujući motivaciju), pokretnost, pristup zahodu i spretnost ruku.

Oštećenje ili disfunkcija bilo koje od navedenih komponenata može uzrokovati inkontinenciju ili retenciju mokraće.