Testovi za određivanje funkcije respiratornih mišića

Autor: Karen L. Wood, MD
Urednik sekcije: Željko Ivančević, dr. med.
Prijevod: Željko Ivančević, dr. med.

Mjerenje maksimalnog inspiratornog tlaka (MIT) i maksimalnog ekspiratornog tlaka (MET) služi za procjenu slabosti dišnih mišića.

MIT je tlak koji se stvara tijekom maksimalnog inspiratornog napora protiv zatvorenog sustava. Obično se određuje postupkom za rezidualni volumen (RV), jer je snaga inspiratorne muskulature obrnuto proporcionalna plućnom volumenu.

MET se određuje sličnim postupkom za totalni plućni kapacitet (TLC) jer je snaga ekspiratorne muskulature direktno proporcionalna plućnom volumenu. Međutim, dobiveni podaci su nespecifični jer se iz njih ne može razlučiti radi li se o nedovoljnom naporu, mišićnoj slabosti ili neurološkoj bolesti.

Maksimalna voljna ventilacija (MVV) je još jedno kombinirano mjerenje neuromuskularnog i respiratornog sustava. MVV je ukupni volumen zraka koji se izdahne za 12 sekundi brzog i dubokog disanja, a koji se može usporediti s očekivanom MVV. Prema definiciji MVV je forsirani ekspiratorni volumen u 1. sekundi (FEV1) × 35 ili 40. Značajna razlika između očekivanog i izmjerenog MVV može ukazati na nedovoljnu neuromuskularnu rezervu, patološku respiratornu mehaniku ili na neadekvatan napor. Progresivno smanjenje dišnih volumena tijekom izvođenja testa upućuje na neuromuskularne bolesti, ali to se događa i kod zarobljavanja zraka kao posljedica bolesti koje uzrokuju bronhoopstrukciju.

Test šmrkanja ponekad se koristi kad se sumnja na paralizu ili parezu ošita. Prilikom fluoroskopije (dijaskopije) bolesniku se naredi da brzo, kratko i snažno udahne kroz nos (“ušmrkne”). Ovaj postupak smanjuje na najmanju mjeru sudjelovanje drugih respiratornih mišića (npr. interkostalnih). Oslabljena hemidiafragma pokazuje slabiju respiratornu pomičnost (neusklađeni pokreti ošita), tj. slabije ekskurzije ili paradoksalni pomak prema gore u odnosu na hemidijafragmu na drugoj strani. Povremeno se vrši elektromiografsko (EMG) ispitivanje dijafragme i n. frenikusa, ali izvođenje testa i tumačenje nalaza zahtijeva veliku stručnost, a dobiveni nalazi nemaju točnu dijagnostičku vrijednost.

U odabranim slučajevima može biti korisna biopsija mišića ošita i živaca.