Anamneza uključuje ispitivanje mjesta i brzinu pojavljivanja simptoma, trajanje sadašnjih simptoma i anamnestičke podatke dosadašnjih očnih simptoma; prisutnost i narav boli, iscjedak ili crvenilo te promjene vidne oštrine. Zabrinjavajući simptomi pored gubitka vida i boli u oku uključuje bljeskove,roj mušica(oba mogu biti simptom odvajanja mrežnice), dvoslike i gubitak perifernog vida.

Prvi korak u oftalmološkom pregledu je ispitivanje vidne oštrine. Mnogi pacijenti se ne angažiraju potpuno. Osiguravanje dovoljnog vremena i razgovor s pacijentima može doprinijeti uspješnijem pregledu. Vidna oštrina se ispituje sa i bez pacijentovih vlastitih naočala. Ako pacijenti nemaju svoje naočale, može se koristiti stenopeični otvor. Ako komercijalni stenopeični otvor nije dostupan, može se izraditi bušenjem komada kartona pomoću igle promjera 18 G (gauge-a) te potom postupnim mijenjanjem promjera svakog otvora. Pacijenti odabiru otvor koji im najviše izoštri vid. If acuity corrects with pinhole refraction, the problem is a refractive error. Stenopeični otvor je brz, efikasan način za dijagnosticiranje refraktivnih grešaka koje su najčešći uzrok zamagljenog vida. Međutim, sa stenopeičnim otvorom, najbolja korekcija je obično samo oko 20/30, a ne 20/20.

Vidna oštrina na svakom oku se ispituje pokrivanjem drugog oka okluderom (ne pacijentovim prstima, jer se mogu odvojiti tijekom ispitivanja). Pacijenti gledaju u optotipe na udaljenosti od 20 stopa (6 m). Ako se ovo ispitivanje ne može biti učiniti, vidna oštrina može se ispitati pomoću optptipa na udaljenosti oko 36 cm (14 inča) od oka. Normalan i abnormalan vid se kvantificira prema Snellenovom obilježavanju. Ako je vidna oštrina pacijenta 6/12 prilikom ispitivanja Snellenovim tablicama, to znači da najmanja slova koja može pročitati osoba s normalnim vidom na udaljenosti od 12 m, bolesniku treba približiti na 6 m kako bi ih on mogao raspoznati. Vidna oštrina je onaj najmanji red u kojem pacijent može čitati polovicu slova, čak i ako pacijent osjeća da su slova nejasna ili da mora pogađati. Ako pacijent ne može pročitati prvi red na Snellenovim optotipovima na 20 ft (6 m), vidna oštrina se testira na 10 ft (3 m). Ako se ništa ne može pročitati s optotipa, čak i na najbližoj udaljenosti, ispitivač drži različit broj prstiju da vidi da li ih pacijent može točno brojati. Ako ne, ispitivač ispituje da li pacijent može uočiti mahanje ruke. Ako ne, ispituje se percepcija svjetla prosvjetaljavanjem oka svjetiljkom.

Vidna oštrina na blizinu se ispituje tako da se od pacijenta traži da čita standardizirane optotipe za blizinu na udaljenosti od 14 inča (36 cm); pacijenti > 40 god, kojima je potrebna korekcija za blizinu (naočale za čitanje) trebaju ih nositi tijekom ispitivanja vidne oštrine na blizinu.

Refraktivna pogreška se može grubo procijeniti pomoću ručnog oftalmoskopa prema jakosti leće potrebne za postizanje oštre slike na mrežnici; ovaj postupak zahtijeva da ispitivač koristi svoju korekciju i nikada nije zamjena za sveobuhvatnu procjenu refrakcije. Češće se refrakcijska greška određuje standardnim foropterom ili automatskim refraktorom (uređajem koji mjeri promjene svjetlosti emitirane i reflektirane od bolesnikova oka). Ovi uređaji također mjere astigmatizam (vidi pregled refraktivnih greški).

Ispitivač navodi pacijenta da gleda u osam smjerova(gore,gore i desno,desno, dolje i desno,, dolje, dolje i lijevo, lijevo, lijevo i gore,) pokretnim prstom, svjetiljkom i transiluminacijskim svjetlom, promatrajući odstupanje pogleda, ograničenje pokreta, disokonjugirani pogled ili kombinaciju koja je u skladu s paralizom kranijalnih živaca,bolešću orbite ili drugim abnormalnostima koje ograničavaju kretanje.

Oftalmoskopija (pregled stražnjeg segmenta oka) može se obaviti izravno koristeći ručni oftalmoskop ili pomoću ručne leće zajedno s biomikroskopom. Neizravna oftalmoskopija se može učiniti pomoću oftalmoskopa s ručnom lećom. Prilikom ručne oftalmoskopije, ispitivač prvo podešava oftalmoskop na dioptriju nula, a potom povećava ili smanjuje dioptriju sve dok u fokus ne dođe očna pozadina. Pregled mrežnice je limitiran kod ručnog oftalmoskopa, dok indirektna oftalmoskopija daje trodimenzionalni pregled i bolja je za vizualizaciju periferne mrežnice gdje se odvajanje mrežnice najčešće dogada.

Pregled očne pozadine se može poboljšati širenjem zjenica. Prije širenja zjenica se procjenjuje dubina prednje očne sobice jer, ukoliko je prednja sobica plitka, midrijaza može izazvati napad akutnog glaukoma zatvorenog kuta. Dubina se može procijeniti pomoću procjepne svjetiljke, ili manje točno, pomoću ručne svjetiljke koju se drži u području temporalnog limbusa, paralelno s ravninom šarenice i usmjeri prema nosu. Ako je medijalni dio šarenice u sjeni, sobica je plitka i proširivanje zjenica treba izbjegavati. Ostale kontraindikacije za širenje zjenica uključuju ozljede glave, sumnja na rupturu očne jabučice, uski kut i glaukom uskog kuta.

Zjenice se mogu proširiti korištenjem 1 kapi tropikamid 1%, fenilefrin 2,5%, ili oboje (ponavlja se u 5 do 10 minuta ako je potrebno); za dulje djelovanje, veću midrijazu, ili oboje, ciklopentolat 1% može zamijeniti tropikamid.

Oftalmoskopijom se mogu otkriti zamućenja leće ili staklovine, omjer središnje jamice i optičkog diska i promjene na mrežnici i krvnim žilama. Središnja jamica je središnje udubljenje optičkog diska, a optički disk je čitavo područje vidnog živca; Normalan omjer promjera jamice i diska je 0 do 0.4. Omjer ≥ 0,5 može značiti gubitak ganglijskih stanica i može biti znak glaukoma.

Mrežnične promjene uključuju

• Krvarenja, manifestiraju se kao mala ili velika područja krvi

• Druze (mala subretinalne žuto-bijele točke koje mogu značiti suhu makularnu degeneraciju)

Promjene na krvnim žilama uključuju

• AV zarezivanje, znak kronične hipertenzije gdje su vene mrežnice pritisnute arterijama na mjestu gdje se sijeku.

• Refleks bakrene žice, obilježje arterioskleroze kod koje zadebljanje stijenke arteriola povećavaju debljinu svjetlosnog odraza;

• Refleks srebrne žice, obilježje hipertenzije kod kojega tanke fibrozirane stijenke arteriola smanjuju debljinu svjetlosnog refleksa;

• gubitak venskih pulzacija, što je znak povišenog intrakranijskog tlaka u bolesnika za kojeg se zna da su one prethodno postojale.

• Prepoznavanje stranih tijela i erozija rožnice

• Mjerenje dubine prednje sobice

• Otkrivanje stanica (eritrocita ili bijelih krvnih stanica) i odbljeska (dokaz proteina) u prednjoj očnoj sobici

• Identificiranje mjesta i stupnja zamućenja leće (katarakte)

• Identificiranje bolesti kao što jemakularna degeneracija, dijabetička bolest oka, epiretinalne membrane, edem makule, i rupture retine(kada se koristi sabirna leća)

Tonometrija i gonioskopija, kojom se pregledava iridokornealni kut, a za izvođenje je potrebno koristiti posebne leće.

Vidna polja mogu biti oštećena lezijama bilo gdje u neuralnim vidnim putovima od optičkih živaca do okcipitalnih režnjeva(vidi tablu vrste defekta vidnog polja i vidi sliku viši vidni putevi). Glaukom uzrokuje gubitak perifernog vida. Vidno polje se može određivati testom konfrontacije ili točnije, detaljnijim ispitivanjem.

Kod testa konfrontacije, bolesnik fiksira pogledom oko ili nos ispitivača. Ispitivač unosi mali ciljni predmet (npr. šibicu ili prst) s periferije bolesnikovog vidnog polja u svaki od 4 kvadranta vidnog polja i traži od bolesnika da kaže kad po prvi put uoči predmet. Polako pomicanje malog predmeta pomaže pacijentima razlikovati i definirati ga. Druga metoda izravne konfrontacije je držati broj prstiju u svakom kvadrantu i pitati pacijente koliko ih oni vide. U obje metode, svako oko se ispituje zasebno. Poremećaji uočavanja ciljnog predmeta trebali bi dovesti do detaljnijeg ispitivanja pomoću preciznijih instrumenata.

Detaljnije metode uključuju korištenje zaslona, Goldmann perimetra ili kompjutorizirane automatizirane perimetrije (u kojoj je vidno polje nacrtano u detalje na temelju pacijentova odgovora na niz svjetlosnih podražaja na različitim mjestima pod kontrolom standardiziranog računalnog programa). Za ispitivanje centralnog vida rabi se Amslerova rešetka. Iskrivljene rešetke (metamorfopsina) ili nedostatak rešetke (centralni skotom) mogu upućivati na bolest makule (npr. koroidalna neovaskularizacija), kao što se događa u senilnoj makularnoj degeneraciji.