Djeca

Za većinu nekirurških medicinskih odluka koje se tiču maloljetnika, medicinska se skrb ne može nastaviti bez pristanka roditelja ili skrbnika. Odluka roditelja ili skrbnika može se poništiti samo ako sud utvrdi da odluka predstavlja zapostavljanje ili zloupotrebu maloljetnika. U nekim državama maloljetnici mogu pristati na određene medicinske tretmane (npr. liječenje spolno prenosivih bolesti, recepte za kontracepciju, pobačaj) bez roditeljskog dopuštenja. Državni zakoni pojedine države se moraju se konzultirati.

Odrasli

Kad odrasli pacijenti nemaju sposobnost da pristanu ili odbiju medicinsko liječenje, liječnici se moraju oslanjati na ovlašteni nadomjestak za pristanak i odlučivanje. Svi nadomjesnici - bilo da ih pacijent imenuje, prema zadanom državnom zakonu ili sud - imaju obvezu slijediti izražene pacijentove želje i djelovati u najboljem interesu pacijenta, uzimajući u obzir pacijentove osobne vrijednosti i ciljeve brige i želje, u onoj mjeri u kojoj je to poznato.

Ako odrasli pacijenti već imaju skrbnika imenovanog od suda koji je ovlašten donositi odluke o zdravstvenoj zaštiti, skrbnik je ovlašteni nadomjesnik. Nalog o skrbništvu bi trebalo uzeti u obzir kako bi se utvrdio opseg ovlasti skrbnika u odlučivanju o zdravstvenim odlukama. Ako pacijenti koji nemaju sposobnost imaju trajnu punomoć za zdravstvenu njegu, zastupnik ili punomoćnik imenovan tim dokumentom je ovlašten donositi odluke o zdravstvenoj zaštiti u okviru ovlaštenja koja su mu dodijeljena. Općenito, posebne upute koje su date u životnoj volji, deklaraciji o zdravstvenoj skrbi ili drugoj unaprijed navedenoj smjernici koja se vrši od strane pacijenta dok su sposobni, može se osloniti na način da dokument pojašnjava ili objašnjava pacijentove želje.

Ako se čini da se odluka ovlaštenog zastupnika ili opunomoćenika izravno sukobljava s voljnim uputama ili drugim jasnim uputama koje daje pacijent, ishod ovisi o opsegu diskrecije koju daje zastupnik ili opunomoćenik. Obično, trajna punomoć za zdravstvenu skrb daje agentu široku diskrecijsku odluku tako da upute služe kao smjernice, a ne ovlaštenje. Ipak, zdravstveni radnik trebao bi utvrditi dali dokument pruža zastupniku široku diskreciju izvan pismenih uputa ili ograničava zastupnika na pisane upute. Pravni savjeti možda će biti potrebni.

Ako pacijenti nemaju ovlaštenu zamjenu, liječnici se obično oslanjaju na srodnika ili čak bliskog prijatelja. Međutim, točan opseg ovlasti i prioritet dopuštenih zamjena razlikuju se od države do države. U državama u kojima su zadani nadomjestnici donositelji odluka, tipični redoslijed prioriteta su supružnik (ili domaći partner u jurisdikcijama koje priznaju ovaj status), punoljetno dijete, roditelj, brat i brat, a zatim eventualno i druga rodbina ili bliski prijatelj. Ako više osoba ima isti prioritet (npr. nekoliko odrasle djece), preferira se konsenzus, ali neke države dopuštaju zdravstvenim djelatnicima da se oslanjaju na većinsku odluku. Međutim, razdor među ovlaštenim donositeljima odluka zaslužuje daljnje savjetovanje ili konzultacije s institucionalnim odborom za etiku ili sličnim resursom.

Takvo savjetovanje je također preporučljivo ako se ospori sposobnost odlučivanja pacijenta, ovlaštenje nadomjesnika ili etička ili pravna prikladnost određene odluke o liječenju. Ako se sporazum o etički i pravno ispravnom rješenju ne može postići, zdravstven profesionalci ili njihova ustanova možda će morati zatražiti sudsku reviziju. Mnoge institucije u kratkom roku naprave etičko povjerenstvo dostupnim; pravosudni nadzor obično zahtijeva više vremena.

Djelokrug

Izbor pacijenta nije neograničen. Na primjer, od zdravstvenih djelatnika se ne zahtijeva pružanje liječenja koji su medicinski ili etički neprikladni, poput onih koji su protivni opće prihvaćenih zdravstvenih standarda. Međutim, ponekad postoje opravdane razlike u mišljenjima u pogledu onoga što je neprikladno. Označavanje liječenja "uzaludnim" općenito ne pomaže ako navedeno liječenje može utjecati na ishode osim smrtnosti ili pobola koji su važni za pacijenta. Liječnici ne moraju postupati protiv svoje savjesti, ali ako ne mogu udovoljiti traženom načinu djelovanja, savjetuje se savjetovanje s etičkim povjerenstvom. Prema državnom zakonu mogu imati i odgovornost da pokušaju prebaciti pacijenta drugom liječniku ili ustanovi po izboru pacijenta.