U meditaciji pacijent regulira svoju pažnju ili se na sistematičan način fokusira na određene dijelove intrapsihičkog ili vanjskog proživljavanja. Najviše proučavani oblici meditacije su transcendentalna meditacija (TM) i usredotočena svjesnost ("mindfulness"). Iako su istraživanja nepotpuna, rezultati do sada pokazuju da meditacija može djelovati preko najmanje 2 mehanizma:

• Postizanjem opuštenog stanja uma koje pomaže suprotstavljanju pretjerane aktivacije neurohormonalnih puteva kao posljedica ponavljajućeg stresa

• Razvijanjem sposobnosti za višu razinu svjesnosti (sposobnost odmicanja i sagledavanja sadržaja svijesti) i na taj način teoretski pomažući pacijentima da ne reagiraju na stres automatski (uvjetovanim ili naučenim obrascima ponašanja), i pomažući im da toleriraju i reguliraju emocionalni stres bolje.

Većina metoda meditacije razvijena je u religioznom ili duhovnom kontekstu; njihov krajnji cilj bio je neki oblik duhovnog rasta, osobnog mijenjanja ili transcendentalnog iskustva. Ipak, ističe se da meditacija kao zdravstvena metoda bez obzira na osobnu kulturnu ili religijsku pozadinu može biti korisna.