Poteškoće pri učenju su stanja koja uzrokuju nesrazmjer između potencijalnih i stvarno dosegnutih razina u učenju, predviđeno prema intelektualnim sposobnostima osobe. Poteškoće pri učenju uključuju poremećaje koncentracije ili pažnje, poremećaje u razvoju govora ili obrade vidnih ili slušnih podataka. Dijagnoza uključuje procjenu intelekta, obrazovanja, govora i izražavanja, medicinsku i psihološku procjenu. Liječenje se sastoji ponajprije od obrazovnih postupaka, a ponekad se primjenjuju i farmakoterapija, bihevioralna i psihološka terapija.

Poremaćaji učenja se smatraju vrstom neurorazvojnog poremećaja. Neurorazvojni poremećaji su neurološki utemeljena stanja koja se pojavljuju u ranom djetinjstvu, obično prije polaska u školu. Oštećuju razvoj osobnog, društvenog, akademskog, i/ili profesionalnog funkcioniranja. Oni obično uključuju poteškoće s stjecanja, zadržavanja ili primjene posebnih vještina ili informacija. Mogu uključivati poremećaj pažnje, pamćenja, opažanja, govora, rješavanja problema ili društvene interakcije. Ostali česti neurorazvojni poremećaji uključuju poremećaj pažnje i hiperaktivnost, poremećaje autističnog spektra i intelektualne teškoće.

Specifični poremećaji učenja utječu na sposobnost

• Razumijevanja ili korištenja govornog jezika

• Razumijevanja ili korištenja pisanog jezika

• Razumijevanja i korištenja brojeva i zaključivanja pomoću matematičkih pojmova

• Koordinacije pokreta

• Usredotočavanja pažnje na zadatak

Dakle, te poteškoće uključuju tegobe pri čitanju, matematici, slovkanju, pisanom izražavanju ili rukopisu te razumijevanju verbalnog i neverbalnog izražavanja (vidi tablicu). Većina poteškoća pri učenju je složena ili miješana, s nedostatcima u više od jednog sustava.

Iako je ukupan broj djece u SAD-u s poremećajima učenja nepoznat, u školskoj godini 2019.-2020., 7,3 milijuna učenika (ili 14% svih učenika javnih škola) u dobi od 3 do 21 godine u SAD-u primilo je usluge posebnog pristupa u obrazovanju u okviru Individuals with Disabilities Education Act (IDEA). Među učenicima koji su primali usluge posebnog pristupa u obrazovanju, 33% (ili oko 5% svih učenika) imalo je specifične teškoće u učenju (1). Dječaci s poremećajima učenja nadmašuju djevojčice u omjeru 5:1. Iako formalne dijagnoze mogu pomoći nekoj djeci da dobiju pomoć, karakteriziranje različitih sposobnosti kao poremećaja riskira njihovo medikaliziranje kao patološke. Važno je identificirati osobe kojima je potrebna drugačija ili dodatna pomoć u učenju i omogućiti pristup pomoći koja im je potrebna.

Poteškoće pri učenju mogu biti prirođene ili stečene. Nije definiran niti jedan jedini uzrok, ali pretpostavlja se da su neurološki deficiti uključeni bez obzira na to jesu li prisutne druge neurološke manifestacije (tj. osim poremećaja učenja). Često se ukazuje na genetske utjecaje. Drugi mogući uzroci uključuju

• Majčina bolest ili korištenje toksičnih lijekova u trudnoći

• Komplikacije tijekom trudnoće ili poroda (primjerice toksemija, produljeni porod, prebrzi porod)

• Novorođenački problemi (npr. prijevremeni porod, niska porođajna težina, teška žutica, perinatalna asfiksija, prenešenost, respiratorni distres)

Mogući postnatalni čimbenici uključuju izloženost toksinima iz okoliša (npr. olovu), infekcije središnjeg živčanog sustava, zloćudne bolesti i njihovo liječenje, traume, pothranjenost te teška društvena deprivacija. Nepovoljna iskustva u djetinjstvu (engl. ACE) kao što su zlostavljanje i maltretiranje posebno su povezana s problemima izvršne funkcije (2).

Literatura

• 1. National Center for Educational Statistics: Students with disabilities. In The Condition of Education 2021.

• 2. Lund JI, Toombs E, Radford A, et al: Adverse childhood experiences and executive function difficulties in children: A systematic review. Child Abuse Negl 106:104485, 2020. doi: 10.1016/j.chiabu.2020.104485

Simptomi i znakovi

Simptomi i znakovi poremećaja učenja

Djeca sa poremećajima učenja tipično su barem prosječne inteligencije, premda se takve poteškoće mogu pojaviti i u onih sa slabijom kognitivnom funkcijom.

Simptomi i znakovi teških poremećaja učenja se mogu manifestirati u ranoj dobi, ali većina blagih do umjerenih poremećaja učenje ne prepoznaju se do školske dobi, kada se susreću s rigoroznim akademskim učenjem.

Akademska oštećenja

Zahvaćena djeca mogu imati poteškoće pri učenju abecede i mogu kasniti prilikom sparenog asocijativnog učenja (npr. imenovanja boja, brojanja, imenovanja slova). Percepcija govora može biti ograničena, govor se može učiti sporije a rječnik može biti ograničen. Pogođena djeca ne mogu razumjeti što se čita, imaju vrlo neuredan rukopis ili drže olovku nespretno, imaju problema s organiziranjem ili započinjanjem zadatka ili prepričavanjem priča redoslijedom, ili brkaju matematičke simbole i pogrešno čitaju brojeve.

Oštećenja izvršnih funkcija

Poremećaji ili kašnjenje ekspresivnog govora ili razumijevanja onog što se čuje predviđaju poteškoće prilikom učenja već u predškolskom uzrastu. Kratkotrajno i dugotrajno pamćenje može biti oslabljeno, kao i njegova primjena (npr. prilikom proba nekog nastupa) kao i govorno pamćenje i prisjećanje.

Poteškoće se mogu pojaviti pri konceptualizaciji, apstraktnom mišljenju, poopćivanju, rasuđivanju, organizaciji i planiranju podataka u svrhu rješavanja zadatka. Osobe s problemima izvršne funkcije često imaju poteškoća u organiziranju i dovršavanju zadataka.

Mogu se pojaviti poteškoće prilikom vidnog opažanja i obrade slušnih podataka, uključujući i tegobe u poimanju prostora i prostornoj orijentaciji (npr. lokalizaciji predmeta, prostornom pamćenju, svijesti o položaju i smještaju), vidnoj pažnji i pamćenju te razlikovanju i analizi zvukova.

Problemi u ponašanju

Neka djeca s poteškoćama pri učenju mogu imati tegobe pri praćenju društvenih pravila (npr. izmjenjivanje prilikom igranja, stajanje preblizu slušatelju, nerazumijevanje šala); ovakve poteškoće su također često dio poremećaja autističnog spektra

Kratak raspon pažnje, motorički nemir, poteškoće pri izvođenju finih pokreta (npr. loše pisanje i kopiranje), te različitost izvedbe i ponašanja tijekom vremena također predstavljaju druge rane znakove.

Mogu se pojaviti poteškoće kontrole impulsa, ponašanje koje nije usmjereno k postizanju cilja i pretjerana aktivnost, tegobe s disciplinom, agresivnost, povlačenje i izbjegavanje, pretjerana stidljivost i pretjerani strah. Kao što je već napomenuto, poteškoće pri učenju i poremećaj pažnje i hiperaktivnost (ADHD) se često pojavljuju zajedno.

Dijagnoza

Dijagnoza poremećaja učenja

• Kognitivna, obrazovna, zdravstvena i psihološka procjena

• Klinički kriteriji

Djeca s poremećajima učenja se tipično pronalaze kad se prepozna nesrazmjer između njihovog potencijala za učenje i stvarne izvedbe. Za otkrivanje nedostataka u vještinama i kognitivnim procesima, potrebna je procjena govora i jezika, kognitivna, obrazovna, medicinska i psihološka procjena. Za planiranje liječenja i nadzor nad napredovanjem potrebne su društvena i procjena emocionalnog ponašanja.

Procjena

Intelektualna procjena tipično obuhvaća testiranje verbalne i neverbalne inteligencije, a obično je provodi školski psiholog. Psihoedukacijsko testiranje može pomoći pri opisivanju djetetu najdražeg načina obrade informacija (npr. holistički ili analitički, vizualni ili slušni). Neuropsihološka procjena je osobito korisna u djece s poznatom ozljedom ili bolešću središnjeg živčanog sustava kako bi se označila ona područja mozga koja odgovaraju specifičnim područjima funkcionalnih slabosti i jakosti. Procjena govora i jezika utvrđuje cjelovitost razumijevanja i primjene govora, fonološku obradu i govorno sjećanje. Može, također, procjeniti pragamtični (socijalni) jezik

Obrazovna procjena i ocjenjivanje uspješnosti promatranjem ponašanja i određivanjem školske izvedbe od strane nastavnika u učionici je od temeljne važnosti. Provjere čitanja mjere sposobnost odgonetavanja i prepoznavanja riječi, razumijevanja i tečnosti. Za procjenu slovkanja, sintakse i protoka ideja služe pisani uzorci. Matematička se sposobnost procjenjuje u smislu umijeća računanja, znanja o operacijama, razumijevanja koncepta i interpretacije "zadataka riječima".

Zdravstvena obrada uključuje podrobnu obiteljsku anamnezu, djetetovu medicinsku anamnezu, tjelesni pregled te neurološki ili neurorazvojni pregled u potrazi za predležećim poremećajima. Iako rijetko, tjelesne abnormalnosti i neurološki znakovi mogu ukazivati na zdravstvenu poteškoću koja se može liječiti, a uzrok je poteškoća pri učenju. Tegobe pri grubom motoričkom usklađivanju mogu ukazivati na neurološki nedostatak ili kašnjenje u neurološkom razvoju. Razvojni se stupanj procjenjuje prema standardiziranim mjerilima.

Psihološkom procjenom se otkrivaju ADHD, poremećaji ponašanja, anksiozni poremećaji, depresija i nisko samopoštovanje, što često prati poteškoće u učenju, ali se od njih mora razlikovati. Procjenjuju se i stav prema školi, motivacija, odnosi s vršnjacima i samopouzdanje.

Klinički kriteriji

Dijagnoza poremećaja učenja se postavlja klinički na temelju kriterija u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje Peto izdanje (DSM-5), i zahtijeva dokaze da je barem jedan od sljedećih kriterija prisutan ≥ 6 mj unatoč ciljanoj intervenciji:

• Netočno, sporo i/ili naporno čitanje teksta

• Otežano shvaćanje značenja pisanog materijala

• Otežano slovkanje

• Poteškoće pisanja (npr. višestruke gramatičke i pravopisne pogreške, ideje nisu jasno izražene)

• Otežano ovladavanje smislom brojeva (primjerice razumijevanje relativne veličine i odnosa brojeva; u starije djece teškoće izvođenja jednostavnih izračuna)

• Poteškoće s matematičkim zaključivanjem (npr. korištenjem matematičkih pojmova za rješavanje problema)

Vještine moraju biti znatno ispod razine očekivanih za dob djeteta, a također značajno utjecati na uspješnost u školi ili u dnevnim aktivnostima. Također, teškoće ne bi trebalo bolje objasniti intelektualnim poteškoćama ili drugim neurorazvojnim poremećajima.

Liječenje

Liječenje poremećaja učenja

• Obrazovne intervencije

• Medicinska, bihevioralna i psihološka terapija

• Povremeno terapija lijekovima.

Liječenje se sastoji ponajprije od obrazovnih intervencija, a ponekad se primjenjuju i medicinski, bihevioralni i psihološki pristup. Učinkoviti obrazovni programi mogu imati liječeći, nadoknadni ili strateški (odnosno, učiti dijete kako da uči) pristup. Nepodudaranje obrazovnih postupaka i djetetovih poteškoća pri učenju s preferiranim načinom učenja pogoršava poteškoće.

Nekoj djeci je potrebno posebno podučavanje samo iz jednog područja dok pohađaju uobičajenu nastavu. Drugoj djeci su potrebni zasebni i pojačani obrazovni programi. Najbolje, kao što i traži zakon SAD–a, je da pogođena djeca pohađaju što je moguće više zajedničku nastavu s vršnjacima koji nemaju poteškoće pri učenju.

Lijekovi vrlo malo utječu na obrazovna postignuća, inteligenciju i opću sposobnost učenja, premda neki (npr. psihostimulansi, poput metilfenidata i nekolicine amfetaminskih pripravaka) mogu poboljšati pažnju i koncentraciju, omogućujući djetetu da se na učinkovitiji način okoristi podučavanjem.

Vrijednost mnogih popularnih lijekova i načina liječenja (npr. odstranjivanje aditiva iz hrane, primjena antioksidansa ili vitaminskih megadoza, stvaranje obrazaca osjetnim podražavanjem i pasivnim pokretima, osjetno integrativno liječenje kroz vježbe položaja tijela, vježbanje sluha, optometrijske vježbe za poboljšanje procesa vida i opažanja te osjetno–motoričkog usklađivanja) nije dokazana.

Više informacija

Mogu bit korisni sljedeći izvori na engleskom jeziku: Imajte na umu da PRIRUČNIK nije odgovoran za sadržaj ovih izvora.

• Individuals with Disabilities Education Act (IDEA): zakon SAD-a koji djeci s invaliditetom koja ispunjavaju uvjete omogućava besplatno odgovarajuće javno obrazovanje i osigurava posebno obrazovanje i srodne usluge toj djeci

• Learning Disabilities Association of America (LDA): Organizacija koja pruža obrazovne, potporne i zagovaračke resurse za osobe s poteškoćama u učenju