Riječ je o kroničnoj piogenoj infekciji bubrega koja se javlja uglavnom samo u bolesnika sa značajnijim anatomskim abnormalnostima. Simptomi mogu biti odsutni ili mogu uključivati temperaturu, slabost i lumbalne bolove. Dijagnoza se postavlja analizom urina, urinokulturom i slikovnim pretragama. Terapija obuhvaća antibiotike te korekciju strukturnih poremećaja.

(Vidjeti Uvod u infekcije mokraćnog sustava [IMS].)

Uobičajeni mehanizam nastanka infekcije je refluks inficiranog urina u bubrežnu nakapnicu, uslijed opstruktivne uropatije, struvitnih kamenaca i (najčešće) vezikouretranog refluksa (VUR).

Patoanatomski riječ je o atrofiji deformiranih čašica s ožiljkavanjem susjednog parenhima. Kronični pijelonefritis može napredovati i do kronične bolesti bubrega. Kod ovih bolesnika zaostala žarišta infekcije mogu dovesti do bakterijemije, a kod bolesnika s transplantiranim bubregom do širenja upale na ostatak urinarnog trakta uključujući i na transplantirani bubreg.

Ksantogranulomatozni pijelonefritis (KPN) je rijetka varijanta bolesti koja vjerojatno predstavlja nenormalan upalni odgovor na infekciju. Divovske stanice, lipidima krcati makrofagi i rascjepi ispunjeni kolesterolom daju žutu boju upaljenom tkivu. Bubreg je uvećan, s perirenalnom fibrozom i priraslicama na susjedna retroperitonejska tkiva. Poremećaj je gotovo uvijek jednostran, a najčešće se javlja u žena srednje dobi s anamnezom rekurentnih IMS. Dugoročna opstrukcija mokraćnog sustava (obično kamencem) povećava rizik infekcije. Najčešći uzročnici su Proteus mirabilis i Escherichia coli.

Kronični pijelonefritis dolazi u obzir kod bolesnika s anamnezom rekurentnih IMS i akutnog pijelonefritisa, iako većina pacijenata, osim kod djece s VUR, ima neupadljivu anamnezu. Ponekad se na bolest posumnja na osnovi tipičnog nalaza koji je slučajno otkriven na slikovnoj pretrazi. Kako su simptomi su nejasni i nespecifični, obično ne upućuju na dijagnozu.

Obrada uključuje analizu urina, urinokulturu i slikovni prikaz. Sediment urina je obično neupadljiv, ali se ponekad mogu naći bubrežne epitelne stanice, granulirani cilindri pa čak i leukocitni cilindri. Proteinurija je gotovo uvijek prisutna i može biti u nefrotskih razmjera kao posljedica značajnog oštećenja bubrega uslijed VUR-a. Kad su zahvaćena oba bubrega, značajnijoj azotemiji mogu prethoditi hiperkloremijska acidoza i nemogućnost koncentriranja urina. Urinokultura može biti sterilna ili pozitivna, obično na gram–negativne uzročnike.

Slikovna obrada obično uključuje ultrazvuk, spiralni CT ili IVU. Glavno obilježje kroničnog pijelonefritisa (uz refluks ili opstrukciju) je veliki, duboki, grubi segmentalni kortikalni ožiljak koji se širi prema jednoj ili više bubrežnih čašica, a najčešće se nalazi u gornjem polu bubrega. Renalni korteks se ne prikazuje, a parenhim je stanjen. Nezahvaćeno tkivo može hipertrofirati sa segmentalnim uvećanjem bubrega. Može biti prisutna dilatacija uretera, kao odraz je promjena uslijed teškog kroničnog refluksa. Slične se promjene mogu vidjeti uz TBC urinarnog trakta.

U KPN, u urinokulturi urina gotovo uvijek raste P. mirabilis ili E. coli. CT je nužan radi verificiranja kamenca ili opstrukcije, obično se prikaže avaskularna masa koja se nepravilno proteže oko bubrega. Ponekad je potrebna biopsija ili analiza tkiva uzeta tijekom nefrektomije kako bi se isključio malignitet (npr karcinom bubrežnih stanica).

Ako se opstrukcija ne može ukloniti, a recidivi IMS su česti, korisna je dugotrajna ili čak trajna antimikrobna profilaksa (npr. trimetorpim/sulfometoksazol, trimetoprim, fluorokinoloni, nitrofurantoin). Komplikacije poput hipertenzije ili uremije zahtijevaju adekvatno liječenje.

Kod KPN inicijalna terapija uključuje antibiotik radi suzbijanja lokalne infekcije, nakon čega slijedi en bloc nefrektomija uz odstranjenje svih zahvaćenih tkiva.

Bolesnici s kroničnim pijelonefritisom kod kojih se planira transplantacija bubrega mogu zahtijevati nefrektomiju prije same transplantacije.