Klindamicin je linkozamidni, prvenstveno bakteriostatski, antibiotik. Veže se za podjedinicu 50S ribosoma, i tako inhibira sintezu bjelančevina u bakteriji.

Klindamicin se dobro apsorbira oralno, a može se primijeniti i parenteralno. Klindamicin dobro difundira u tjelesne tekućine izuzev u likvor, a koncentrira se u fagocitima. Većina lijeka se metabolizira; metaboliti se izlučuju putem žuči i mokraće.

Spektar aktivnosti klindamicina je sličan kao i kod makrolidnog eritromicina (vidi tablicu Primjeri kliničke primjene makrolida), osim što je klindamicin

• učinkovit za liječenje anaerobnih infekcija (osobito Bacteroides spp, uključujući B. fragilis), MRSA infekcija stečenih u općoj populaciji i infekcija uzrokovanih pneumokokima koji su rezistentni na makrolide, a osjetljivi na klindamicin;

• nepouzdano aktivan protiv mikoplazmi, klamidija, Chlamydophila spp i legionela

Aerobni gram–negativni bacili i enterokoki su rezistentni.

Klindamicin se obično koristi za anaerobne infekcije; međutim, u nekim regijama su ovi organizmi postali na njega rezistentni. Budući da anaerobne infekcije često uključuju i aerobne gram–negativne bacile, trebali bi se primjenjivati dodatni antibiotici. Klindamicin je dio kombinirane terapije za sljedeće:

• infekcije uzrokovane toksikogenim streptokokima (klindamicin smanjuje bakterijsku proizvodnju toksina)

• Cerebralna toksoplazmoza

• Babezioza

• Falciparum malarija

• Pneumocystis jirovecii pneumonija

Klindamicin se može koristiti za liječenje infekcija (npr. infekcije kože i mekih tkiva) u sredinama u kojima je zastupnjen izvanbolnički MRSA (meticilin-rezistentni Staphylococcus aureus), tj. MRSA stečen u općoj populaciji; korisnost klindamicina ovisi o lokalnim uzorcima rezistencije.

Klindamicin se koristi u liječenju infekcija uzrokovanih sojevima osjetljivma na klindamicin i eritromicin. Međutim, neki sojevi MRSA stečene u općoj populaciji su osjetljivi na klindamicin i rezistentni na eritromicin; rezistencija ovih sojeva na eritromicin može biti uzrokovana aktivnim efluksnim mehanizmom ili modifikacijom ribosomske mete. Ako je infekcija uzrokovana sojem koji je osjetljiv na klindamicin, a rezistentan na eritromicin uslijed efluksnog mehanizma, može se očekivati odbar odgovor na liječenje klindamicinom. Međutim, ako je soj rezistentan na eritromicin uslijed modifikacije ribosomske mete, pacijenti klinički ne reagiraju na klindamicin jer se mogu pojaviti određeni mutanti tijekom liječenja klindamicinom; ti mutanti su rezistentni na klindamicin i eritromicin uslijed konstitutivne modifikacije ribosomske mete. (Konstitutivna znači da je rezistencija uvijek prisutna, bez obzira na prisutnost inducera, poput eritromicina).

Rezistencija na eritromicin uzrokovana efluksom može se razlikovati od one koja je rezultat inducibilne modifikacije ribosomalne mete, uz pomoć često upotrebljavanog dvostrukog disk difuzijskog testa (D test). Klindamicinski disk se postavlja na standardnu udaljenosti od eritromicinskog diska na ploču agara na koju je nanešen standardni inokulum soja MRSA stečene u općoj populaciji koji se ispituje. Zona inhibicije rasta (u obliku slova "D"), oko klindamicinskog diska, sa spljoštenom zonom koja je najbliža eritromicinskom disku, ukazuje na inducibilnu ribosomalnu rezistenciju. Pacijente sa srednje teškom i vrlo teškom infekcijom, koja je uzrokovana sojem MRSA stečene u općoj populaciji sa inducibilnom robosomalnom rezistencijom i pozitivnim D testom, ne bi trebalo liječiti klindamicinom.

Klindamicin se ne može koristiti za infekcije središnjeg živčanog sustava (izuzev cerebralne toksoplazmoze) jer slabo prodire u mozak i likvor.

Topikalno se klindamicin koristi za akne.

Klindamicin je kontraindiciran u bolesnika koji su imali alergijsku reakciju na njega, i treba se koristiti s oprezom u bolesnika koji imaju anamnestički podatak o regionalnom enteritisu, ulceroznom kolitisu ili postantimikrobnom kolitisu.

Životinjske studije reprodukcije nisu pokazale rizik za fetus kod primjene klindamicina. U kliničkim ispitivanjima trudnica, klindamicin primijenjen tijekom drugog i trećeg tromjesečja nije bio povezan s povećanom učestalošću urođenih mana. Ako je medicinski indiciran, klindamicin se može koristiti tijekom trudnoće.

Klindamicin ulazi majčino mlijeko. Uporaba tijekom dojenja se ne preporučuje.

Klindamicin, penicilini, cefalosporini, i, u posljednje vrijeme, fluorokinoloni su povezivani s proljevom uzrokovanim C. difficile. Primjena klindamicina može dovesti do klostridijskog proljeva u do 10% bolesnika bez obzira na način primjene (uključujući i topikalno).

Reakcije preosjetljivosti su moguće. Ako se ne proguta s vodom, klindamicin može uzrokovati ezofagitis.

Kod zatajenja bubrega dozu nije potrebno prilagoođavati. Klindamicin se primjenjuje svakih 6 do 8 sati.