Jod (I) je u organizmu ponajprije uključen u stvaranje dvaju hormona štitnjače, tiroksina (T4) i trijodtironina (T3).
Jod se u prehrani pojavljuje prvenstveno kao jodid. U odraslih oko 80% apsorbiranog joda iskorištava štitna žlijezda. U prirodi mala količina joda ulazi u atmosferu te kišom dospijeva u kopnene vode i to u blizini mora. Stoga su ljudi koji žive daleko od mora i na velikim nadmorskim visinama u osobitoj opasnosti od manjka joda.
Oplemenjivanjem kuhinjske soli jodidom (obično 70 mcg/g) osigurava se dovoljan unos joda u organizam (150 mcg/dan). Zahtjevi su veći kod trudnica (220 mcg/dan) i dojilja (290 mcg/dan).
(Vidi također: Pregled nedostatka minerala i toksičnosti)
Nedostatak joda
Manjak joda je rijedak u područjima gdje se rabi jodirana sol, no diljem svijeta je česta pojava. Manjak joda se razvija kad je unos jodida <20 μg/dan.
Simptomi i znakovi
Kod blagog ili umjerenog manjka joda štitnjača, pod utjecajem tiroid–stimulirajućeg hormona (TSH) hipertrofira, kako bi u sebi koncentrirala jod, što dovodi do koloidne strume (guše). Bolesnici su većinom eutireotični, no teški manjak joda u odraslih može izazvati hipotireozu (endemski miksedem). Može izazvati neplodnost i povećati opasnost od mrtvorođenosti, spontanog pobačaja te prenatalne i dojenačke smrti.
Teški manjak joda u majke usporava fetalni rast i razvoj mozga, dovodeći ponekad do prirođenih poremećaja, u dojenčadi uzrokuje kretenizam, koji može uključivati intelektualni zastoj, gluhonijemost, poteškoće u hodanju, kratkoj posturi, a katkad i hipotireozu.
Dijagnoza
Dijagnoza nedostatka joda u odraslih i djece obično se temelji na testovima funkcije štitnjače, pregledu gušavosti, slikovnim testovima za identificiraju abnormalnosti u funkciji štitnjače i njezine strukture. Novorođenčad se mora podvrgnuti probiru, mjerenjem koncentracije TSH.
Liječenje
U dojenčadi s manjkom joda se primjenjuje levotiroksin u dozi od 3 μg/kg jednom dnevno tijekom jednog tjedna uz jod u dozi od 50 do 90 μg jednom dnevno tijekom nekoliko tjedana, kako bi se brzo uspostavilo eutiroidno stanje.
Djeci se daje jodid 90 do 120 mcg jednom dnevno uz levotiroksin dok ne budu u mogućnosti sintetizirati tiroksin (T4).
U odraslih s manjkom joda primjenjuje se jodid u dozi od 150 μg jednom dnevno. Nedostatak joda može se također liječiti davanjem levotiroksina.
Žene koje su trudne ili doje, trebaju uzimati jodid 250 mcg jednom dnevno.
Koncentracija TSH u serumu se prati sve dok ne bude u referentnim vrijednostima (odnosno <5 μi.j./ml).
Toksičnost joda
Kronična toksičnost se razvija tek kada je unos joda >1.1 mg/dan. Većina ljudi koji uzimaju pretjerane količine joda ostaje eutiroidna. Neke osobe koje unose pretjerane količine joda, osobito one koje su prethodno patile od manjka, razvijaju hipertireozu (Jod–Basedowljev fenomen). Paradoksalno, preveliko preuzimanje joda od strane štitnjače može spriječiti sintezu njezinih hormona (što se naziva Wolff–Chaikoffljev učinak). Stoga, toksičnost joda može u konačnici uzrokovati jodnu gušu, hipotireozu ili miksedem.
Jako velike količine joda mogu uzrokovati metalni okus u ustima, pojačanu salivaciju, nadražaj probavnog sustava i kožne promjene nalik na akne. Pacijenti često izloženi velikim količinama radioloških kontrastnih boja ili lijeka kao što je amiodaron moraju imati nadzor nad funkcijom štitnjače.
Dijagnoza jodne toksičnosti obično se temelji na rezultatima Ispitivanja funkcije štitnjače i slikovnim pretragama, koje su u korelaciji s kliničkim podacima. Izlučivanje joda može dati specifičniji nalaz, ali se obično ne mjeri.
Liječenje se sastoji od liječenja poremećaja štitnjače, te ako je unos prevelik, modifikacije prehrane.