Autor: Larry E. Johnson, MD, PhD
Urednica sekcije: doc. dr. sc. Tajana Pavić, dr. med.
Prijevod: Pavao Fidri, dr. med.
Jod (I) je u organizmu ponajprije uključen u stvaranje dvaju hormona štitnjače, tiroksina (T4) i trijodtironina (T3).
Jod se u prehrani pojavljuje prvenstveno kao jodid. U odraslih oko 80% apsorbiranog joda iskorištava štitna žlijezda. U prirodi mala količina joda ulazi u atmosferu te kišom dospijeva u kopnene vode i to u blizini mora.
Oplemenjivanjem kuhinjske soli jodidom (obično 70 mcg/g) osigurava se dovoljan unos joda u organizam (150 mcg/dan). Zahtjevi su veći kod trudnica (220 mcg/dan) i dojilja (290 mcg/dan).
(Vidi također: Pregled nedostatka minerala i toksičnosti)
Kronična toksičnost se razvija tek kada je unos joda >1.1 mg/dan. Većina ljudi koji uzimaju pretjerane količine joda ostaje eutiroidna. Neke osobe koje unose pretjerane količine joda, osobito one koje su prethodno patile od manjka, razvijaju hipertireozu (Jod–Basedowljev fenomen). Paradoksalno, preveliko preuzimanje joda od strane štitnjače može spriječiti sintezu njezinih hormona (što se naziva Wolff–Chaikoffljev učinak). Stoga, toksičnost joda može u konačnici uzrokovati jodnu gušu, hipotireozu ili miksedem.
Jako velike količine joda mogu uzrokovati metalni okus u ustima, pojačanu salivaciju, nadražaj probavnog sustava i kožne promjene nalik na akne. Pacijenti često izloženi velikim količinama radioloških kontrastnih boja ili lijeka kao što je amiodaron moraju imati nadzor nad funkcijom štitnjače.
Dijagnoza jodne toksičnosti obično se temelji na rezultatima ispitivanja funkcije štitnjače i slikovnim pretragama, koje su u korelaciji s kliničkim podacima. Izlučivanje joda može dati specifičniji nalaz, ali se obično ne mjeri.
Liječenje se sastoji od liječenja poremećaja štitnjače, te ako je unos prevelik, modifikacije prehrane.