Panični poremećaj je obilježen opetovanim, čestim (barem jednom/tj.) napadima panike. Napadi panike su jasni napadi koji traju oko 20 min., tijekom kojih dijete ima somatske, kognitivne simptome ili oboje . Dijagnoza se postavlja na osnovi anamneze. Liječi se benzodijazepinima ili SIPPS-ima i bihevioralnom terapijom.
(Vidi također Napadaji panike i panični poremećaj u odraslih.)
Panični je poremećaj u usporedbi s adolescentima, rijedak u djece prije puberteta.
Napadaji panike se mogu pojaviti samostalno ili u drugim anksioznim poremećajima (npr. agorafobija, separacijska anksioznost), drugi mentalni poremećaji (npr. opsesivno-kompulzivni poremećaj [OKP]), ili određenim medicinskim poremećajima (npr. astma). Napadi panike mogu potaknuti napad astme i obrnuto.
Simptomi i znakovi
Simptomi napada panike uključuju iznenadnu navalu intenzivnog straha, uz pratnju tjelesnih simptoma (npr. lupanje srca, znojenje, drhtanje, kratkoća daha ili gušenje, bol u prsima, mučnina, vrtoglavica). U usporedbi s onima u odraslih, panični napadi u djece i adolescenata često su dramatičniji u prezentaciji (npr. uz vrištanje, plač i hiperventilaciju). Ovakva prezentacija može biti alarmantna roditeljima i drugima.
Napadi panike se obično razvijaju spontano, no tijekom vremena ih dijete počinje pripisivati određenim situacijama i okruženjima. Bolesna djeca potom pokušavaju izbjeći takve situacije, što vodi u agorafobiju. Agorafobija se dijagnosticira kad je djetetovo izbjegavajuće ponašanje takve izraženosti da uvelike ometa normalno funkcioniranje, poput odlaska u školu, trgovački centar ili bavljenje drugim uobičajenim aktivnostima.
Dijagnoza
-
Klinička procjena
-
Procjena drugih uzroka
Panični poremećaj se dijagnosticira na temelju povijesti ponavljajućih napada panike, obično nakon što su učinjene tjelesne pretrage kako bi se isključili tjelesni uzroci somatskih simptoma. Mnoga djeca prođu značajno dijagnostičko testiranje prije nego što se postavi sumnja na panični poremećaj. Prisutnost drugih bolesti, posebno astme, može komplicirati dijagnozu. Potreban je pažljiv probir na druge poremećaje, poput OKP ili društvene anksioznosti, jer bilo koji od njih može biti primarni problem koji uzrokuje napad panike kao sekundarni simptom.
U odraslih, važni dijagnostički kriteriji za panični poremećaj uključuju zabrinutost zbog budućih napada, implikacije napada i promjene u ponašanju. Međutim, djeca i mlađi adolescenti obično nemaju uvid i predviđanje potrebne za razvoj ove značajke, osim što se može promijeniti ponašanje kako bi se izbjegle situacije za koje vjeruju da su povezane s napadom panike.
Prognoza
Prognoza je dobra uz pravilnu terapiju. Bez liječenja, adolescenti mogu prestati pohađati školu, povući se iz društva te postati osamljeni i suicidalni.
Panični se poremećaj često mijenja u izraženosti bez raspoznatljivog razloga. Neki bolesnici imaju duga razdoblja spontanih povlačenja simptoma, da bi godinama kasnije imali recidiv.
Liječenje
Liječenje paničnog poremećaja obično je kombinacija terapije lijekovima i bihevioralne terapije. U djece je bihevioralno liječenje teško i započeti dok napadi panike nisu pod nadzorom lijekova.
Najučinkovitiji lijekovi za nadziranje napada panike su benzodijazepini, no prednost se često daje SIPPS jer benzodijazepini imaju sedirajući učinak te mogu utjecati na učenje i pamćenje. Međutim, SIPPS ne djeluju brzo te kratka primjena benzodiazepina (npr. lorazepam u dozi od 0,5 do 2,0 mg tri puta dnevno) može pomoći dok SIPPS ne postanu učinkoviti.
Ključne točke
-
Napade panike karakterizira nagla navala intenzivnog straha, u pratnji tjelesnih simptoma.
-
Napadaji panike kod djece i adolescenata su često dramatičniji (npr. uz vrištanje, plač i hiperventilaciju) od onih u odraslih.
-
Panični se poremećaj često mijenja u intezitetu bez jasnog razloga.
-
Za kontrolu simptoma tretirati panični poremećaj s benzodiazepinima ili SIPPS-ima, a zatim s bihevioralnom terapijom.