Rendgenska kontrastna sredstva i reakcije na kontrast

Autor: Hakan Ilaslan, MD
Urednik poglavlja: Ivana Kavelj , dr. med.
Prijevod: Ivana Kavelj , dr. med.

Pozitivna kontrastna sredstva (koja imaju veću gustoću od okolnog tkiva) često se koriste u radiografiji i fluoroskopiji kako bi se bolje razlikovale granice između tkiva sličnog radiodenziteta. Većina kontrastnih sredstava su jodna.

Jodna kontrastna sredstva mogu biti

  • Ionska

  • Neionska

Ionska kontrastna sredstva, koja su po sastavu soli, hiperosmolarna su u odnosu na krv. Ova kontrastna sredstva ne smiju se koristiti za mijelografiju niti injicirati u spinalni kanal (zbog rizika od neurotoksičnog učinka) ili u bronhalno stablo (zbog rizika od plućnog edema).

Neionska kontrastna sredstva su hipoosmolarna (ali još uvijek hiperosmolarna u odnosu na krv) ili izoosmolarna (iste osmolarnosti kao krv). Novija neionska kontrastna sredstva se sada rutinski koriste u gotovo svim ustanovama, jer imaju manje štetnih učinaka.

Najteže reakcije na kontrast su

  • Alergijske reakcije

  • Kontrastna nefropatija (oštećenje bubrega nakon intravaskularne injekcije kontrastnog sredstva)

Alergijske reakcije na kontrast

Reakcije variraju po težini:

  • Blage (npr. kašalj, svrbež, nosna kongestija)

  • Umjerene (npr. dispneja, bronhospazam, blaže promjene pulsa ili krvnog tlaka)

  • Teške (npr. respiratorni distres, aritmije kao što je bradikardija, konvulzije, šok, kardiopulmonalni zastoj)

Mehanizam je anafilaktoidni ( vidi: Anafilaksija), a faktori rizika su sljedeći:

  • Prethodna reakcija na injicirana kontrastna sredstva

  • Astma

  • Alergije

Liječenje započinje prekidom davanja kontrasta.

Za blage ili umjerene reakcije difenhidramin 25 do 50 mg IV je obično učinkovita terapija.

Liječenje teških reakcija ovisi o tipu reakcije i uključuje kisik, adrenalin, IV nadoknadu tekućine i nekad atropin (za bradikardiju).

Ako za pacijenta postoji rizik od alergijske reakcije na kontrast, trebale bi se koristiti radiološke slikovne metode koje ne zahtijevaju primjenu jodnog kontrastnog sredstva. Ako je kontrast nužan za pretragu, trebalo bi upotrijebiti neionsko kontrastno sredstvo uz premedikaciju pacijenta prednizolonom (50 mg PO; 13, 7 i 1 h prije injiciranja kontrasta) i difenhidraminom (50 mg PO ili IM, 1 h prije injekcije kontrasta). Ako pacijent treba snimanje odmah, može se dati difenhidramin 50 mg PO ili IM, 1h prije injekcije kontrasta i hidrokortizon 200 mg IV svaka 4 sata, dok se pretraga ne završi.

Kontrastna nefropatija

U kontrastom induciranoj nefropatiji, serumski kreatinin obično počinje rasti unutar 24 h nakon primjene IV kontrasta; najviši je između trećeg i petog dana te se vraća na početnu vrijednost unutar 7 do 10 dana.

Uobičajeni faktori rizika su:

  • Postojeća renalna insuficijencija (povišen kreatinin)

  • Diabetes mellitus, osobito u bolesnika s pripadajućom kroničnom bolesti bubrega

  • Hipertenzija

  • Zatajenje srca

  • Multipli mijelom

  • Dob > 70

  • Upotreba drugih nefrotoksičnih lijekova

  • Dehidracija

Kod pacijenata s rizikom od akutnog oštećenja bubrega nakon intravaskularnog primanja jodnog kontrastnog sredstva, treba uzeti u obzir primjenu sljedećih mjera:

  • Manja doza kontrasta

  • Primjena izoosmolarnog sredstva

  • Hidracija

Postoje mnogi načini hidracije; na primjer IV primjena 1mL/kg 0.9%-tne standardne fiziološke otopine tijekom 24 h, počevši nekoliko sati prije pretrage.

Acetilcistein se može dati kao premedikacija za pacijente s rizikom od razvoja nefrotoksičnosti, ali njegova učinkovitost je upitna. Oralni hipoglikemici, kao što je metformin, ne bi se smjeli uzimati 48 h nakon IV primjene kontrasta, kako bi se izbjeglo nakupljanje lijeka u slučaju pojave kontrastne nefrotoksičnosti.

Budući da su mnogi protokoli koji uključuju kontrastna sredstva i reakcije specifični i stalno se ažuriraju, važno je dogovoriti takve detalje unutar radiološkog odjela.