Kliničari moraju integrirati veliki broj različitih kliničkih podataka dok se suočavaju s pritiskom smanjenja dijagnostičke nesigurnosti, rizika za bolesnike i troškova. Odlučivanje koje informacije prikupiti, koje pretrage naručiti, kako interpretirati i uklopiti informacije kako bi se došlo do dijagnostičkog zaključka te koje liječenje pružiti naziva se donošenje kliničkih odluka.
Kada imaju bolesnika, kliničari obično moraju odgovoriti na sljedeća pitanja:
-
Koju bolest bolesnik ima?
-
Treba li se bolesnika liječiti?
-
Treba li se provesti dijagnostički postupak?
U jasnim ili uobičajenim situacijama, kliničari često donose odluke neformalno; dijagnoze se postavljaju na temelju kliničke slike, pretrage se naručuju i liječenje započinje na temelju uobičajenih postupaka. Na primjer, za vrijeme epidemije gripe, zdrava odrasla osoba koja je imala povišenu temperaturu, bolove i težak kašalj u trajanju od 2 dana, vjerojatno će biti prepoznata kao još jedan slučaj gripe te će se primijeniti samo simptomatska terapija. Takav način rasuđivanja je učinkovit i jednostavan, ali može biti predmet pogreške jer drugi dijagnostički i terapijski postupci nisu ozbiljno i sustavno razmatrani. Na primjer, bolesnik sa simptomima gripe i sniženom saturacijom O2 može imati bakterijsku upalu pluća i zahtijevati antibiotike.
U složenijim slučajevima, strukturirana, kvantitativna i analitička metodologija može biti bolji način donošenja odluka. Iako svi simptomi upućuju na najvjerojatniju dijagnozu, analitičko rasuđivanje često se koristi za potvrdu dijagnoze. Analitički postupci mogu uključivati primjenu načela medicine utemeljene na dokazima, korištenje kliničkih smjernica te korištenje različitih specifičnih kvantitativnih tehnika (npr., Bayesov teorem).