Bolesnika bez pulsa, disanja ili bitno sužene svijesti može se i treba intubirati bez farmakološke potpore. Ostalim bolesnicima daju se sedativi i miorelaksansi kako bi se smanjila nelagoda i olakšala intubacija (tzv. intubacija brzog slijeda, eng. rapid sequence intubation).
(Vidi također Pregled zastoja disanja, Uspostava i nadzor dišnog puta, i Trahealna intubacija.)
Premedikacija prije intubacije
Premedikacija obično obuhvaća
Ako vrijeme dopusti, bolesnika treba staviti na 100% kisik tijekom 3 do 5 minuta; ova mjera može održavati zadovoljavajuću oksigenaciju kod prethodno zdravih osoba u trajanju do 8 minuta. Međutim, potreba za kisikom i sigurno vrijeme apneje vrlo su ovisni o frekvenciji pulsa, plućnoj funkciji, broju eritrocita u krvi, i brojnim drugim metaboličkim čimbenicima.
Laringoskopija izaziva simpatičku stimulaciju s porastom srčane frekvencije te arterijskog, a možda i intrakranijskog tlaka. Radi suzbijanja tog odgovora, kada za to ima vremena, neki daju lidokain 1.5 mg/kg IV 1–2 min prije sedacije i paralize.
Djeca i adolescenti često pokazuju vagusni odgovor na intubaciju (izrazita bradikardija) pa im se istodobno daje atropin, 0.02 mg/kg IV (minimalno 0.1 mg dojenčadi, 0.5 mg djeci i adolescentima).
Neki liječnici starijima od 4 godine daju i malu dozu neuromišićnog blokatora, npr. vekuronij 0.01 mg/kg IV, radi prevencije mišićnih fascikulacija koje izazivaju pune doze sukcinilkolina. Fascikulacije mogu dovesti do bolova u mišićima prilikom buđenja i uzrokovati prolaznu hiperkalijemiju; međutim, stvarna korist od takve premedikacije je nejasna.
Sedacija i analgezija za intubaciju
Laringoskopija i intubacija su nelagodne; kod pacijenata pri svijesti, kratko-djelujući IV lijek sa sedativnim ili kombiniranim sedativnim i analgetskim svojstvima je obavezan.
Prvi izbor može biti etomidat, nebarbituratni hipnotik, u dozi od 0.3 mg/kg.
Fentanil 5 mcg/kg (2 do 5 mcg/kg kod djece; PAZI: ova doza je veća od analgetske doze) također dobro djeluje i ne uzrokuje kardiovaskularnu depresiju. Fentanil je opioid, stoga ima i analgetska i sedativna svojstva. Međutim, pri većim dozama može doći do pojave rigidnosti prsnog koša.
Ketamin 1 do 2 mg/kg je disocijativni anestetik s kardiostimulacijskim svojstvima. Uglavnom je siguran, ali može uzrokovati halucinacije ili bizarno ponašanje nakon buđenja.
Propofol, sedativ i amnestik, obično se koristi za indukciju u dozama od 1.5 do 3 mg/kg IV, ali može uzrokovati kardiovaskularnu depresiju koja dovodi do hipotenzije.
Djelotvorni su i tiopental 3–4 mg/kg i metoheksital, 1–2 mg/kg, ali se rjeđe koriste zbog sklonosti izazivanju hipotenzije.
Lijekovi za uzrokovanje paralize za intubaciju
Relaksacija skeletne muskulature IV neuromišićnim blokatorima (NMB) bitno olakšava intubaciju.
Sukcinilkolin (1.5 mg/kg IV, 2.0 mg/kg za dojenčad) je depolarizirajući NMB s najbržim nastupom (½–1 min) i najkraćim trajanjem (3–5 min) učinka. Treba ga izbjegavati kod bolesnika s opeklinama, nagnječenjima mišića starijim od 1–2 dana, oštećenjima kralježnične moždine, neuromišićnim bolestima, zatajenjem bubrega, a možda i uz penetrantne ozljede oka. Oko 1/15.000 djece i nešto manje odraslih pokazuje genetsku sklonost malignoj hipertermiji uz sukcinilkolin. Djeci se uvijek mora davati zajedno s atropinom jer zna izazvati tešku bradikardiju.
Drugi nedepolarizirajući NMB imaju dulje djelovanje (>30 min), ali i sporiji nastup učinka, osim u visokim dozama koje znatno produžavaju paralizu. Lijekovi uključuju atrakurij, 0.5 mg/kg, mivakurij, 0.15 mg/kg, rokuronij, 1.0 mg/kg i vekuronij, 0.1–0.2 mg/kg injiciran tijekom 60 sekundi.
Topikalna anestezija za intubaciju
Intubacija budnog bolesnika (obično ne kod djece) zahtijeva anesteziju nosa i ždrijela. Obično se rabe komercijalni pripravci aerosola benzokaina, tetrakaina, butilaminobenzoata (butamben) i benzalkonija. Kao alternativa, 4% lidokain može se nebulizirati pa inhalirati preko lične maske.