Novorođenačka sepsa

Autor: Brenda L. Tesini, MD
Urednik sekcije: doc. prim. dr. sc. Joško Markić, dr. med.
Prijevod: dr. sc. Katarina Bojanić, dr. med.

Novorođenačka sepsa je invazivna bolest najčešće uzrokovana bakterijom. Znakovi sepse kod novorđenčeta su šaroliki; smanjena spontana motorika, slabo sisanje, apneja, bradikardija, termolabilnost, respiratorni distres, povraćanje, proljev, distendirani abdomen, nemir, konvulzije, žutica. Dijagnoza se postavlja klinički a potvrđuje kulturama. Liječenje započinje empirijskim antibioticima ampicilinom plus gentamicin ili cefotaksim, nakon izolacije uzročnika terapija se korigira prema antibiogramu.

vidi: Sepsa i septični šok, Pregled neonatalnih infekcija

Incidencija novorođenačke sepse je 0,5 do 8,0/1000 poroda. Najveći rizik imaju:

  • Nedonoščad i novorođenčad niske porođajne težine,

  • Novorođenčad deprimirana po porodu s niskim Apgar indeksom,

  • Novorođenčad s faktorima rizika od strane majke kao npr. niski socioekonomski status, prijevremeno prsnuće plodovih ovoja,

  • Manjinske skupine,

  • Muški spol.

Etiologija

Novorođenačka sepsa javlja se rano (≤ 3. dana od rođenja) ili kasno (nakon 3. dana).

Rana novorođenačka sepsa

Uzročnici rane sepse su obično stečeni intrapartalno. Kod većine novorođenčadi simptomi se javljaju unutar 6 sati od rođenja.

Najčešći uzročnici su Streptokok grupe B (BHSB) i gram–negativne crijevne bakterije (pretežito Escherichia coli). Do 35% trudnica u terminu ima pozitivne kulture rodnice ili rektuma na BHSB. Barem 35% njihove novorođenčadi također je kolonizirano. Gustoća kolonizacije novorođenčeta određuje rizik od invazivne bolesti. Samo 1/100 kolonizirane djece razvije invazivnu bolest uzrokovanu BHSB-om, >50% se manifestira unutar prvih 6 h života. Kod novorođenčadi, posebice nedonoščadi, sve je češće dijagnosticirana sepsa uzrokovana Haemophilusom influenzae neodređenog tipa.

Ostali uzročnici su gram-negativni enteričnici bacilli npr. Klebsiella spp i drugi gram pozitivni organizmi uključujući Listeria monocytogenes, Enterococci npr. Enterococcus faecalis, E. faecium], Streptokok grupe D npr. Streptococcus bovis, alpha-hemolitički Streptokok i Stafilokok. Kao uzročnici sepse izolirani su i S. pneumoniae, H. influenzae tipa b i rjeđe Neisseria meningitidis. Asimptomatska gonoreja povremeno se javlja u trudnoći, N. gonorrhoeae rijetko je patogeni uzročnik.

Kasna novorođenačka sepsa

Kasna sepsa obično nastaje uzročnicima stečenim iz okoline vidi: Hospitalne infekcije kod Novorođenčeta. U 30 do 50% slučajeva kasne novorođenačke sepse uzročnik je Stafilokok. Najveći faktor rizika za nastanak kasne sepse je intravaskularni kateter. Sve se više propoznaje E. coli kao značajan uzrčnik kasne sepse, posebno kod ekstremne nedonoščadi. Ukoliko se izoliraju Enterobacter cloacae i Cronobacter (formerly Enterobacter) sakazakii iz krvi ili likvora moguće je da se radi o kontaminaciji hrane. Kod bolničke pneumonije ili sepse uzrokovane s Pseudomonas aeruginosa postavlja se sumnja na zagađenje respiratorne opreme.

Iako je univerzalni probir na BHSB i intrapartalna antimikrobna profilaksa značajno smanjila stopu rane novorođenačke sepse, stopa kasne BHSB sepse ostala je nepromijenjena, što je u skladu s hipotezom da je kasna novorođenačka infekcija stečena iz okoline.

Uloga anaeroba, osobito Bacteroides fragilis u kasnoj sepsi ostaje nejasna, premda su opisani smrtni slučajevi pripisani bakterijemiji uzrokovanoj Bacteroidesom.

Kandida sp. sve je važniji uzročnik kasne sepse, s pojavom od 12 do 18% kod djece vrlo niske porođajne težine.

Rani i kasni početak

Neke virusne infekcije npr. diseminirana infekcija herpes simpleks virusom, infekcija enterovirusima, adenovirusom i respiratornim sincicijalnim virusom mogu se očitovati kao rana ili kasna sepsa.

Patofiziologija

Rani početak

Određeni perinatalni i obstetrički čimbenici povećavaju rizik posebno rane neonatalne sepse:

Do hematogenog i transplacentarnog rasapa majčine infekcije dolazi kod nekih virusnih (npr. rubeola, citomegalovirus) i protozoalnih (npr. Toxoplasma gondi) uzročnika, te treponema (npr. Treponema pallidum). Rijetke bakterije (npr. L. monocytogenes, M. tuberculosis) mogu doprijeti do fetusa kroz posteljicu, ipak većina dolazi do fetusa ascendentnim putem in utero ili za vrijeme prolaska fetusa kroz kolonizirani porođajni kanal.

Premda je gustoća kolonizacije majke neposredno povezana s rizikom od invazivne bolesti kod novorođenčeta, mnoge majke s kolonizacijom male gustoće rađaju djecu s vrlo gustom kolonizacijom. Plodova voda zagađena mekonijem ili kazeoznim verniksom potiče rast BHSB-a i E. coli. Zbog toga, rijetki uzročnici koji se nalaze u porođajnom kanalu mogu se umnožati vrlo brzo nakon prsnuća plodovih ovoja doprinoseći ovom paradosku. Bakterijemija obično nastaje nakon fetalne aspiracije ili gutanjem zagađene plodove vode.

Ascendentni put infekcije objašnjavaju pojave poput visoke incidencije novorođenačkih infekcija kod prijevremenog prsnuća plodovih ovoja, važnost upale adneksa (amnionitis se češće povezuje s novorođenačkom sepsom od središnjeg placentitisa), povećan rizik infekcije blizanca koji je bliži porođajnom kanalu i bakteriološke karakteristike novorođenačke sepse koje odražavaju floru majčine rodnice.

Kasni početak

Najvažniji čimbenik rizika za kasnu neonatalnu sepsu je prijevremeni porod. Drugi faktori rizika su:

  • Dugotrajno korištenje intravaskularnih katetera,

  • Povezane bolesti (i one koje samo doprinose korištenju invazivnih postupaka),

  • Izloženost antibioticima (što uvjetuje nastanku otpornih bakterijskih sojeva),

  • Dugotrajna hospitalizacija,

  • Zagađena oprema, intravenske ili enteralne tekućine,

Gram–pozitivni uzročnici (npr. koagulaza negativni stafilokoki i Staphylococcus aureus) mogu se unijeti iz okoliša ili s bolesnikove kože. Gram–negativne crijevne bakterije obično su bolesnikova endogena flora, koja može biti promijenjena antibiotskim liječenjem ili naseljena otpornim uzročnicima s ruku osoblja (glavni način širenja) ili zagađene opreme. Stoga situacije koje povećavaju izloženost ovim bakterijama (npr. napučenost, omjer medicinskih sestara: bolesnika >1:1, neodgovarajuće pranje ruku) dovode do učestalijih hospitalnih infekcija.

Rizični čimbenici za Candida sp. sepsu uključuju dugotrajnu (>10 dana) primjenu centralnih IV katetera, hiperalimentacija, prethodna primjena antibiotika (pogotovo cefalosporine 3. generacije) i abdominalna patologija.

Žarišta infekcije mogu primarno nastati u urinarnom traktu, paranazalnim sinusima, srednjem uhu, plućima ili probavnom sustavu te se kasnije proširiti na moždane ovojnice, bubrege, kosti, zglobove, peritoneum i kožu.

Simptomi i znakovi

Rani znakovi novorođenačke sepse često su nespecifični i ne razlikuju se s obzirom na uzročnike (uključujući i viruse). Česti rani znakovi sepse uključuju:

  • Smanjenu spontanu aktivnost,

  • Slabo sisanje,

  • Anoreksiju,

  • Apneju,

  • Bradikardiju,

  • Termolabilnost (hipotermiju ili hipertermiju).

Povišenu tjelesnu temperaturu ima samo 10 do 15% novorođenčadi, no kad je produljena (npr. >1 h) obično ukazuje na infekciju. Ostali simptomi uključuju respiratorni distres, neurološke simptome (npr. iritabilnost, konvulzije), žuticu (osobito unutar prvih 24 h. s komponentom direktnog bilirubina većim od očekivanog), povraćanje, proljev i distenziju abdomena.

Specifični znakovi zahvaćenog organa mogu ukazivati na primarno ili metastatsko sijelo.

  • Većina novorođenčadi s BHSB uzrokovanom infekcijom ranog nastanka (i mnogi s L. monocytogenes) razviju respiratorni distres koji je teško razlikovati od hijalino membranske bolesti.

  • Periumbilikalno crvenilo, iscjedak ili krvarenje bez hemoragičke dijateze ukazuje na omfalitis (infekcija pupka ne dopušta obliteraciju pupčanih žila).

  • Koma, konvulzije, opistotonus ili izbočena fontanela ukazuju na meningitis, encefalitis ili apsces mozga.

  • Smanjene spontane kretnje ekstremiteta uz oticanje, toplinu, crvenilo ili bolnost iznad zgloba ukazuje na osteomijelitis ili piogeni artritis.

  • Distenzija abdomena može ukazivati na peritonitis ili nekrotizirajući enterokolitis (osobito ako je praćena krvavim proljevom i leukocitima u stolici).

  • Vezikule kože, ulkusi usne šupljine i hepatosplenomegalija (osobito uz diseminiranu intravaskularnu koagulaciju [DIK]) može ukazivati na diseminirani herpes simpleks.

Rana BHSB infekcija može se očitovati kao fulminantna pneumonija. Često postoje rizični čimbenici u anamnezi npr. nedonošenost, PROM ili korioamnionitis. Kod > 50% novorođenčadi, BHSB infekcija očituje se do 6 sati od rođenja; 45% imaju Apgar ocjenu < 5. Meningitis također može biti pridružen, ali nije uobičajeno. Kod kasne novorođenačke sepse (nakon 3. dana do 12. tjedna života) meningitis je čest. Kasna BHSB infekcija obično nije povezana s perinatalnim čimbenicima rizika ili kolonizacijom majke.

Dijagnoza

  • Sumnja na osnovi simptoma.

  • Kultura krvi i likvora, ponekad i urinokultura.

Važno je poznavati čimbenike rizika (osobito kod nedonoščadi) i postaviti sumnju sepse kod bilo kakvih odstupanja od normale kako bi se što ranije postavila dijagnoza.

Novorođenčad s kliničkim znakovima sepse; KKS, DKS s razmazom, kulture krvi, kulture urina (nije nužno kod obrade rane sepse) i lumbalna punkcija (ako je izvedivo sobzirom na kliničko stanje). Kod respiratornih simptoma potrebno je učiniti i rendgen pluća. Dijagnoza se potvrđuje izolacijom uzročnika iz kulture. Ostale pretrage mogu biti patološke ali nisu nužno dijagnostičke. Odmah se započinje liječenje empirijskom antimikrobnom terapijom širokog spektra.

Novorođenčad dobrog općeg stanja; obrada ovisi o čimbenicima navedenim u nastavku pod prevencija.

KKS, DKS i krvni razmaz

Ukupan broj leukocita i apsolutni broj nezrelih stanica nisu sigurni prediktori rane sepse. Međutim, omjer nezrelih:ukupni broj polimorfonuklearnih leukocita > 0.16 je osjetljiv, dok manji omjer ima visoku negativnu prediktivnu vrijednost. Ipak, specifičnost je loša jer do 50% novorođenčadi ima povišen omjer. Vrijednosti nakon 6. sata života su sigurnije, vjerojatno patološke i klinički korisnije nego one dobivene odmah nakon rođenja.

Broj trombocita može biti snižen satima ili danima prije nastupa kliničke sepse, no češće ostaje normalan sve do dana kada novorođenče postane klinički bolesno. Trombocitopenija je ponekad praćena drugim znakovima DIK–a (npr. povišenjem razgradnih produkata fibrina, smanjenjem fibrinogena, produljenim INR). S obzirom na ove promjene ovisno o vremenu, praćenje broja trombocita nije korisno u procjeni novorođenačke sepse.

Zbog velikog broja bakterija u cirkulaciji, uzročnici se ponekad mogu vidjeti unutar ili uz polimorfonuklearne leukocite pomoću bojenja po Gramu, metilenskim modrilom ili akridin narančastom.

Bez obzira na rezultate krvne slike ili lumbalne pukcije, kod bolesnog novorođenčeta i sumnje na sepsu potrebno je odmah započeti antibiotksu terapiju nakon uzimanja kultura krvi i ukoliko kliničko stanje dopušta likvora.

Lumbalna punkcija

Postoji opasnost od produbljenja hipoksije kod već hipoksičnog novorođenčeta. Međutim, potrebno je lumbalno punktirati svako novorođenče kod kojeg se sumnja na sepsu, čim je ono sposobno podnijeti zahvat (vidi novorođenački meningitis). Prije i tijekom lumbalne punkcije primjenjuje se dodatni O2. Budući da se BHSB pneumonija manifestira u prvom danu života i lako se može zamijeniti s hijalinomembranskom bolešću, lumbalna punkcija se često izvodi kod novorođenčadi za koju se sumnja da imaju ove bolesti.

Kulture krvi

Hemokulture iz pupkovine su nepouzdane. Umbilikalne krvne žile su često zagađene uzročnicima koji se nalaze na bataljku, osobito nakon nekoliko sati. Krv za hemokulture vadi se iz vene, po mogućnosti dvije periferne vene. Optimalni način dezinfekcije kože prije uzimanja kulture nije definiran, mogu se primijeniti tekućine koje sadrže jod i pričekati da se mjesto uboda osuši. Alternativno, krv iz arterije odmah nakon postavljanja umbilikalnog katetera može se koristiti za kulturu u slučaju potrebe.

Krv se kultivira na aerobe i anaerobe. Minimalna količina krvi po boci kulture je 1,0 mL. U slučaju da se dobije <2 mL, krv se stavlja u jednu epruvetu i šalje za kulturu aerobnih bakterija. Kod sumnje na sepsu vezanu uz centralni kateter, uzorak za hemokulturu uzima se iz katetera i s periferije. U >90% pozitivnih bakterijskih hemokultura do porasta dolazi unutar 48 h od inkubacije. Nema dovoljno podataka o hemokulturama uzetih iz kapilarne krvi i ne preporuča se.

Candida sp. raste u hemokulturama i na krvnim podlogama, ali kod sumnje na drugu gljivu koriste se podloge za rast gljiva. Za sve gljive osim Candide, hemokulturama može biti potrebno 4 do 5 dana inkubacije prije nego što postanu pozitivne a mogu biti negativne čak i kod diseminirane bolesti. Dokaz kolonizacije gljiva u usnoj šupljini, stolici ili na koži može pomoći kod dijagnoze prije nego što budu dostupni nalazi hemokulture. Novorođenčad s candidemijom se lumbalno punktiraju kako bi se isključili candida meningitis. Kod sumnje na diseminiranu kandidijazu, traga se za lezijama mrežnice indirektnom oftalmoskopijom uz proširene zjenice. Za otkrivanje bubrežnog micetoma radi se ultrazvuk bubrega.

Pretraga mokraće i urinokultura

Urin se analizira kod obrade kasne sepse (nakon 3. dana života). Mokraća se uzima kateterizacijom ili suprapubičnom aspiracijom, ne vrećicama za sakupljanje. Premda dijagnostičku vrijednost ima samo pozitivna urinokultura, > 5 leukocita/vidnom polju u centrifugatu mokraće ili vidljiv bilo koji uzročnik u svježoj, necentrifugiranoj mokraći obojenoj po Gramu predstavlja vjerojatni dokaz uroinfekcije. Nepostojanje piurije ne isključuje uroinfekciju.

Ostale pretrage infekcije

Brojne dijagnostičke pretrage u sepsi mogu biti patološke i razmatrane su kao mogući rani pokazatelji. Međutim, osjetljivost je niska do kasnijeg tijeka bolesti a specifičnost nije optimalna.

Reaktanti akutne faze su bjelančevine koje stvara jetra pod utjecajem IL–1 kada je prisutna upala. Najvredniji od njih je kvantitativni C reaktivni protein (CRP). Koncentracija ≥ 1 mg/dL je patološka. Povišene razine se bilježe tek nakon 6 do 8 sati od početka infekcije s maksimalnom vrijednosti nakon 24 sata. Osjetljivost CRP je veći ako se mjeri nakon 6. do 8. sata života. Dvije uredne vrijednosti dobivene između 8. sata i 24. sata nakon rođenja a potom 24 sata kasnije imaju negativnu prediktivnu vrijednost od 99,7%.

Prokalcitonin se istražuje kao reaktant akutne faze odnosno marker za neonatalnu sepsu. Iako je prokalcitonin osjetljiviji od CRP-a, manje je specifičan (1).

Literatura

  • 1. Pontrelli G, De Crescenzo F, Buzzetti R, et al: Accuracy of serum procalcitonin for the diagnosis of sepsis in neonates and children with systemic inflammatory syndrome: A meta-analysis. BMC Infect Dis 17(1):302, 2017. doi: 10.1186/s12879-017-2396-7.

Prognoza

Stopa smrtnosti nedonoščadi je 2 do 4 puta veća nego kod terminske novorođenčadi. Sveukupna stopa smrtnosti rane sepse iznosi 3 do 40% (rana BHSB sepsa 2 do 30%), kasne sepse iznosi 10 do 20% (kasna BHSB oko 2%). Smrtnost kasne sepse ovisi o etiologiji infekcije. Infekcije uzrokovane gram-negativnim bacilma ili Candida spp. iznosi 32 do 36%. Osim smrtnosti, novorođenčad ekstremno niske težine koji razviju bakterijsku ili candida sepsu imaju značajno veći rizik od trajnih neurorazvojnih oštečenja.

Liječenje

  • Antibiotska terapija

  • Suportivna terapija

Budući da se neonatalna sepsa očituje nespecifičnim kliničkim simptomima a njezini učinci mogu biti razarajući, preporučuje se uvesti empirijsku ( vidi: Odabir i primjena antibakterijskih lijekova) primjenu antibiotika odmah a kasnije revidirati prema antibiogramu i mjestu infekcije. Ako izvor zaraze nije identificiran klinički, dijete je dobrog općeg stanja i kulture su negativne, antibiotici se mogu ukinuti nakon 48 sati (72 sata kod nedonoščadi).

Opće potporne mjere, uključujući respiratorne i hemodinamske, kombiniraju se s antibiotskim liječenjem.

Antibiotici

vidi: Preporučene doze odabranih antibiotika za parenteralnuprimjenu u novorođenčadi

Kod ranog oblika sepse, inicijalna terapija uključuje ampicilin plus jedan aminoglikozid. Cefotaksim se može dodati ili zamijeniti aminoglikozidni antibiotik ako se sumnja na meningitis uzrokovan gram-negativnim uzročnikom. Čim se utvdi uzročnik uvodi se ciljana terapija.

Prethodno zdravoj djeci primljenoj od kuće kod kojih se sumnja na kasnu sepsu također se uvodi ampicilin plus gentamicin ili ampicilin plus cefotaksim. Ako se sumnja na meningitis uzrokovan gram-negativnim uzročnikom, terapija je ampicilin, cefotaksim i jedan aminoglikozid. U slučaju kasne bolničke sepse, liječenje se započinje vankomicinom (koji djeluje na meticilin-rezistentni S. aureus) plus jedan aminoglikozid. Ako je P. aeruginosa prisutan na odjelu, uvodi se ceftazidim, cefepim ili piperacilin/tazobactam uz ili umjesto aminoglikozid ovisno o lokalnim osjetljivostima bakterija.

Novorođenčadi prethodno liječenoj aminoglikozidom 7 do 14 dana, kojoj je potrebno daljnje liječenje, uvodi se drugi aminoglikozid ili cefalosporin 3. generacije.

U inicijalnu terapiju se uključuje vankomicin kod sumnje na koagulaza–negativni stafilokok (npr. kod novorođenčeta s trajnim kateterom >72 h) ili kada je izoliran iz krvi ili drugih inače sterilnih tekućina. Međutim, ako je uzročnik osjetljiv na nafcilin, vankomicin se zamijenjuje cefazolinom ili nafcilinom. Za izlječenje nekad je potrebno odstraniti pretpostavljeni izvor uzročnika (trajni intravaskularni kateter) s obzirom na to da koagulaza–negativni stafilokok može biti zaštićen biofilmom, slojem sluzi koji potiče prianjanje uzročnika za kateter.

Kandidi su potrebna 2 do 3 dana za porast u hemokulturi, uvođenje amfotericina B i odstranjenje intravaskularnog katetera i bez pozitivnog nalaza u krvi ili likvoru je važno.

Ostalo liječenje

Kod teško bolesne novorođenčadi, osobito hipotenzivne i one s metaboličkom acidozom, primjenjivana je eksangvinotransfuzija. Pretpostavljena korist je povećana koncentracija cirkulirajućih imunoglobulina, smanjena koncentracija cirkulirajućih endotoksina, povećana razina hemoglobina (uz više razine enzima 2,3–difosfoglicerata) i poboljšana perfuzija. Međutim, nema kontroliranih prospektivnih studija koje bi dokazale korist eksangvinotransfuzije u fulminantnoj sepsi.

Svježe smrznuta plazma (SSP) može pomoći kod korekcije nedostatka termostabilnih i termolabilnih opsonina kod nedonoščadi, no opet ne postoje kontrolirane studije o njezinoj primjeni a u obzir treba uzeti rizik kod davanja SSP.

Kod septične, granulocitopenične novorođenčadi primjenjivane su transfuzije granulocita ali se nije pokazao bolji ishod.

Rekombinantni faktori stimulacije kolonija povećavaju broj i funkciju granulocita i makrofaga (engl. granulocyte colony stimulating factor [G–CSF] i granulocyte macrophage colony stimulating factor [GM–CSF]) kod septične novorođenčadi, no čini se da nema koristi od njihove rutinske primjene kod novorođenčadi s teškom neutropenijom; daljnje studije su potrebne.

Prevencija

Novorođenčad urednog kliničkog statusa ipak mogu biti rizična za BHSB infekciju. CDC i Američka Pedijatrijska Akademija (AAP) preporučuju različito postupanje s rizičnom novorođenčadi ovisno o nekoliko čimbenika (1, 2), uključujući:

Obrada i liječenje nije potrebno ako nema korioamnionitisa i nije indicirana BHSB profilaksa.

Ako majka ima korioamnionitis ili postoji izrazita sumnja, uvodi se empirijska antimikrobna terapija kod novorođenčeta nakon uzimanja hemokulture. U obradi sepse određuje se kompletna i diferencijalna krvna slika kao i CRP u dobi od 6 do 12 sati života. Daljnja obrada ovisi o kliničkom tijeku i rezultatima laboratorijskih nalaza.

Ako je indicirana BSHB profilaksa kod majke i adekvatno je provedena (penicilin, ampicilin, ili cefazolin IV ≥ 4 sata prije poroda), novorođenče se promatra u bolnici minimalno 48 h. Obrada i liječenje se provodi samo u slučaju kliničkih simptoma infekta. Određena terminska novorođenčad (≥ 37 tj. gestacije) s pouzdanom roditeljskom skrbi i dogovorenom kontrolom po izlasku iz rodilišta mogu se otpustiti kući nakon 24 sata.

Ako adekvatna BHSB profilaksa nije provedena, novorođenče se promatra u bolnici 48 h bez primjene antimikrobne terapije. U slučaju dugocureće plodove vode (≥ 18 sati) ili gestacije < 37 tjedna, preporučuje se izvaditi hemokulturu, KKS s diferencijalom krvnom slikom i razinu CRP-a po rođenju i/ili u dobi od 12 h. života. Dalje se postupa prema kliničkom tijeku i rezultatima laboratorijskih nalaza.

Postoje alternativna postupanja svrstavanjem novorođenčadi u rizične skupine za ranu sepsu temeljem čimbenika rizika majke i višestrukih pregleda novorođenčeta, CDC ili AAP ih trenutačno ne preporučuju (3).

Davanje IV imunoglobulina pojačava imunološki odgovor novorođenčeta ali nije dokazano da sprječava ili pomaže u liječenju sepse.

Indikacije za BHSB profilaksu kod majke

Probir svih trudnica na BHSB kolonizaciju provodi se u kasnoj gestaciji, oko 35 tj.

Trudnicama s pozitivnim BHSB probirom uvodi se intrapartalna antibiotska profilaksa, osim u slučaju poroda carskim rezom prije početka trudova i prije rupture plodovih ovoja.

Trudnicama s negativnim BHSB probirom uvodi se intrapartalno antibiotik samo u slučaju da su prethodno rodile dijete sa BHSB infekcijom.

Trudnicama čiji je BHSB status nepoznat (nije rađen ili rezultati nisu dostupni) uvodi se intrapartalno antibiotik ako imaju ≥ 1 od sljedećih rizika:

  • <37 tjedana trudnoće

  • Rupture membrana ≥ 18 h

  • Temperatura majke ≥ 38 ° C

Antibiotici koji se obično koriste uključuju penicilin, ampicilin ili cefazolin i daju se IV barem ≥ 4 sata prije poroda. Kod izbora antibiotika potrebno je uzeti u obzir lokalni obrazac BHSB rezistencije na antibiotike.

Literatura

  • 1. Brady MT, Polin RABrady MT, Polin RA: Prevention and management of infants with suspected or proven neonatal sepsis. Pediatrics 132:166-8, 2013. doi: 10.1542/peds.2013-1310.

  • 2. Polin RA and the Committee on Fetus and Newborn Polin RA and the Committee on Fetus and Newborn: Management of neonates with suspected or proven early-onset bacterial sepsis. Pediatrics 129:1006-1015, 2012. doi: 10.1542/peds.2012-0541.

  • 3. Escobar GJ, Puopolo KM, Wi S, et al: tratification of risk of early-onset sepsis in newborns ≥ 34 weeks' gestation. Pediatrics 133(1):30–36, 2014. doi: 10.1542/peds.2013-1689. Clarification and additional informationPediatrics 134(1):193, 2014.

Ključne točke
Politika privatnosti