Radioterapija može izliječiti mnoge tipove raka (vidjeti takođerPregled liječenja raka), pogotovo kod onih lokaliziranih ili onih koje u potpunosti može obuhvatiti polje zračenja. Kombinacija radioterapije s kirurškim zahvatom (karcinomi glave i vrata, grkljana ili maternice) ili s kemoterapijom i kirurgijom (sarkomi ili rak dojke, jednjaka, pluća ili rektuma) poboljšava stopu izlječenja i dozvoljava poštednije resekcije. Radioterapija se može primjeniti prije operacije ili kemoterapije (adjuvantna terapija) ili nakon operacije ili kemoterapije (neoadjuvantna terapija).
Radioterapija može pružiti značajnu palijaciju kada liječenje nije moguće:
-
Za tumora mozga: Produžuje funkcioniranje bolesnika i sprječava neurološke komplikacije
-
Za tumore koji vrše kompresiju na kralješničku moždinu: sprječava napredovanje neuroloških deficita
-
Za sindrom gornje šuplje vene: Smanjuje vensku opstrukciju
-
Za bolne lezije kosti: Obično ublažava simptome
Zračenjem se ne mogu uništiti maligne stanice, a da se ne oštete i neke zdrave stanice. Zato treba odvagnuti rizik za normalna tkiva prema potencijalnoj koristi uništavanja zloćudnih. Konačni ishod doze zračenja ovisi o brojnim čimbenicima, uključujući
-
Priroda dostavljenog zračenja (način, vrijeme, volumen, doza)
-
Svojstva tumora (faza staničnog ciklusa, oksigenacija, molekulska svojstva, svojstvena osjetljivost na zračenje)
Općenito, stanice raka se selektivno oštećuju zbog svoje visoke metaboličke i proliferacijske stope. Zdrava tkiva imaju veću sposobnost popravka što u konačnici vodi u veće uništenje tumorskog tkiva.
Važna razmatranja u korištenju radioterapije uključuju sljedeće:
-
Vrijeme liječenja (ključno)
-
Frakcioniranje doze (ključno)
-
Zdravo tkivo unutar ili uz predloženo polje zračenja
-
Ciljani volumen
-
Konfiguracija zračenja
-
Distribucija doze
-
Modalitet i energija koji najviše odgovaraju pacijentovom stanju
Terapija se podešava prema staničnoj kinetici rasta tumora, kako bi oštećenje tumora bilo što veće, a okolnih tkiva što manje.
Na početku radioterapijskog liječenja bolesnik treba zauzeti precizan položaj. Često se rabe odljevi u polistirenskoj pjeni ili plastične maske kako bi se osiguralo točno repozicioniranje za slijedeće tretmane. Koriste se laserski senzori. Tipični tijek liječenja se sastoji iz velikih dnevnih doza tijekom 3 tj. za palijativno liječenje ili iz manjih dnevnih doza kroz 5 dana tjedno/6–8 tj. za kurativno liječenje.
Vrste radioterapije
Postoji nekoliko različitih tipova radioterapije poput
Vanjska radioterapija:
Vanjska radioterapija se može provoditi s
-
Fotonima (gama zračenje)
-
Elektronima
-
Protonima
Gama zračenje pri kojem se koristi linearni akcelerator je najčešći tip radioterapije. Ozračivanje susjednog normalnog tkiva može se ograničiti “konformalnom” tehnologijom (kontrolom prostornog rasporeda snopa), koja smanjuje rasap na rubovima ozračenog polja.
Elektronska radioterapija slabo prodire u tkiva te je najbolja za kožne ili površinske tumore. Razina energije elektrona se podešava prema željenoj dubini prodora i tipu tumora.
Protonska terapija iako je limitirana u dostupnosti, ima prednosti nad gama zračenjem budući da osigurava dostavu energije u dubini, dok gama zračenje oštećuje svo tkivo u tijeku prolaska. Protonska terapija također može pružiti oštre granice koje mogu dovesti do manje ozljede susjednih tkiva te je stoga posebno korisno za tumore oka, baze mozga i kralježnice.
Stereotaksijska radioterapija
Stereotaksijska radioterapija je radiokirurška metoda koja omogućava precizno lokaliziranjem malih intrakranijskih tumora koji se izlažu pojedinačnoj visokoj dozi ili mnogobrojnim frakcioniranim dozama zračenja (“gama nož”—op. prev.). Često se koristi za liječenje metastatskih tumora u CNS. Prednosti uključuju potpuno uništavanje tumora gdje konvencionalna kirurgija ne bi bila moguća uz malo negativnih učinaka. Nedostaci su ograničenja vezanih uz veličinu područja koje se može liječiti i potencijalnu opasnost za okolno tkivo zbog visoke doze zračenja. Osim toga, ne može se koristiti u svim dijelovima tijela. Bolesnici moraju biti imobilizirani, a ciljno područje potpuno mirno.
Brahiterapija
Brahiterapija se sastoji iz postavljanja snažnih izvora zračenja u sam tumor (npr. u prostatu ili cerviks). Tipično, položaj je vođen CT-om ili ultrazvukom. Tako se postižu više efektivne doze zračenja kroz duže razdoblje, koje se ne bi mogle ostvariti frakcioniranom vanjskom iradijacijom.
Sistemski radioaktivni izotopi
Sistemsko davanje radioaktivnih izotopa može usmjeriti zračenje na rak u organima koji imaju specifične receptore za izotope (npr. radioaktivni jod za rak štitnjače) ili pomoću monoklonskih protutijela na koje je vezan radionuklid (npr, jod-131 plus tositumomab za ne-Hodgkinov limfom). Izotopi mogu postići i palijaciju koštanih metastaza (npr. radioaktivni stroncij ili radij za karcinom prostate).
Drugi pristupi, poput neoadjuvatne kemoterapije, mogu senzibilizirati zloćudno tkivo na primijenjeno zračenje i povećati učinkovitost postupka.
Nuspojave terapije zračenjem
Zračenje oštećuje sva normalna tkiva koja mu se nađu na putu.
Akutni štetni učinci ovise o području zračanja i mogu uključivati
-
Letargija
-
Umor
-
Mukozitis
-
Dermatološke manifestacije (eritem, svrbež, deskvamacija)
-
Ezofagitis
-
Pneumonitis
-
Hepatitis
-
GI simptomi (mučnina, povraćanje, proljev, tenezmi)
-
GU simptomi (učestalost, urgencija, dizurija)
-
Citopenije
Rano otkrivanje i liječenje štetnih učinaka važno je ne samo za pacijentovu udobnost i kvalitetu života, već i za osiguravanje kontinuiranog liječenja; produljeni prekid može omogućiti ponovni rast tumora.
Kasne komplikacije
Kasni komplikacije mogu uključivati katarakte, keratitis, i oštećenja mrežnice ako je oko u polju liječenja. Dodatne kasne komplikacije uključuju hipopituitarizam, kserostomiju, hipotireozu, pneumonitis, perikarditis, strikture jednjaka, hepatitis, ulkuse, gastritis, nefritis, sterilnost, mišićne kontrakture i aterosklerotsku bolest srca ovisno o području zračenja.
Zračenje koje doseže normalno tkivo može dovesti do slabog zacjeljivanja tkiva ako su potrebni daljnji postupci ili operacije. Primjerice, ozračivanje glave i vrata ometa oporavak nakon stomatoloških zahvata (npr. rekonstrukcija, ekstrakcija zuba) pa se provodi tek po završetku neophodnih zubarskih zahvata.
Radioterapija povećava rizik nastanka drugih zloćudnih bolesti, posebno leukemija, sarkoma te karcinoma štitnjače i dojke. Vršna incidencija nastupa 5–10 god. nakon izlaganja i ovisi o dobi bolesnika u vrijeme liječenja. Na primjer, zračenje prsnog koša zbog Hodgkinovog limfoma adolescentica nosi znatno veći rizik karcinoma dojke nego isti postupak nakon adolescencije.