Endokrini poremećaji mogu biti
-
posljedica izvorne disfunkcije perifernih žlijezda (primarni poremećaji)
-
posljedica nedovoljnih podražaja iz hipofize (sekundarni poremećaji)
-
posljedica pretjeranih podražaja iz hipofize (sekundarni poremećaji)
Rezultat može biti preveliko (hiperfunkcija) ili premalo stvaranje hormona (hipofunkcija). U rijetkim slučajevima su ti poremećaji, obično kod hipofunkcije, posljedica abnormalnih odgovora tkiva na hormonske podražaje. Klinička slika hipofunkcije većinom se razvija podmuklo i nespecifično.
(Vidi također Pregled endokrinog sustava.)
Hiperfunkcija
Hiperfunkcija endokrinih žlijezda može biti posljedica prekomjernih podražaja iz hipofize, ali je većinom uzrokovana hiperplazijom ili neoplazijom dotične žlijezde. Ponekad zloćudne novotvorine drugih tkiva proizvode hormone (ektopična hormonogeneza). Suvišak hormona može biti i posljedica unošenja; pacijenti ponekad uzimaju hormonske pripravke na svoju ruku (lažna bolest). Javlja se i tkivna preosjetljivost na hormone. Određena protutijela potiču periferne endokrine žlijezde, tako dolazi do hipertireoze kod toksične difuzne guše (Basedowljeva ili Gravesova bolest). Razaranje periferne žlijezde uzrokuje naglo otpuštanje pohranjenih hormona (npr. otpuštanje hormona u subakutnom tiroiditisu). Oštećenje enzima, koji sudjeluju u sintezi perifernih hormona, dovode do hiperprodukcije hormona proksimalno od oštećenja. Konačno, hiperprodukcija hormona može nastati kao primjeren odgovor na stanovito patološko stanje.
Hipofunkcija
Hipofunkcija određene endokrine žlijezde može biti posljedica nedovoljnih poticaja iz hipofize. Izvorna hipofunkcija periferne žlijezde nastaje zbog urođenih ili stečenih promjena, uključujući autoimune bolesti, novotvorine, infekcije, žilne bolesti i toksine. Genetski poremećaji koji uzrokuju hipofunkciju mogu biti posljedica delecije gena ili proizvodnje abnormalnih hormona. Smanjena proizvodnja hormona od strane perifernih endokrinih žlijezda potiče povećanu proizvodnju hipofiznog hormona što može dovesti do hiperplazije periferne žlijezde. Tako se pri nedostatnoj sintezi tireoidnih hormona povećava lučenje TSH i dolazi do razvoja guše.
Mnogi hormoni se, nakon sekrecije iz endokrine žlijezde, moraju pretvoriti u svoj aktivni oblik. Neka stanja ometaju ovaj korak (npr. bubrežnu bolest prati smanjeno stvaranje aktivnog oblika vitamina D). Protutijela na cirkulirajuće hormone ili njihove receptore mogu ometati vezanje hormona na njegov receptor. Patološka stanja ili lijekovi mogu povećati ili smanjiti biotransformaciju i eliminaciju hormona. Cirkulirajuće tvari također mogu blokirati funkciju hormona. Do hipofunkcije dolazi i zbog abnormalnosti receptora ili drugih otklona u perifernim endokrinim žlijezdama.
Laboratorijske pretrage
Budući da su prvi simptomi endokrinih poremećaja nespecifični i obično se postupno i podmuklo pojavljuju, kliničko prepoznavanje često kasni mjesecima ili godinama. Zbog toga su važne biokemijske analize koje se pretežno temelje na radioimunološkom određivanju razina perifernih ili hipofiznih hormona u krvi.
Kako većina hormona pokazuje dnevni ritam, mjerenja treba provoditi u određeno doba dana. Hormoni čije se vrijednosti mijenjaju u kratkim vremenskim razdobljima (npr. luteinizirajući hormon) treba odrediti 3-4 puta tijekom 1-2 h ili upotrijebiti krv iz više uzorkovanja. Hormone, koji pokazuju tjedne varijacije (npr. testosteron), treba provjeravati u tjednim razmacima.
Mjerenja hormona u krvi
Smatra se da je djelatna (aktivna forma) samo slobodna ili biološki dostupna frakcija hormona (tj. one molekule koje nisu vezane za specifične prijenosne bjelančevine). Slobodna ili bioraspoloživa frakcija određuje se ekvilibrijskom dijalizom, ultrafiltracijom ili ekstrakcijom pomoću otapala kako bi se biološki aktivni i za albumine vezani dio odvojio od onog vezanog za prijenosni globulin. Te su metode skupe i oduzimaju dosta vremena. Analogne i kompetitivne analize slobodnih hormona, premda često komercijalno dostupne, nisu uvijek pouzdane i ne bi ih trebalo koristiti.
Procjene hormona u krvi
Razine slobodnog hormona mogu se odrediti i posredno, mjerenjem koncentracije prijenosnih bjelančevina prema kojima se onda podešava dobivena vrijednost ukupnog hormona u serumu. Međutim, posredne metode postaju nepouzdane ako se promijeni vezni kapacitet prijenosne bjelančevine, npr. bolešću.
U nekim se slučajevima primjenjuju posredne procjene. Na primjer, kako hormon rasta ima kratak poluvijek u serumu, zbog čega ga je teško detektirati u serumu, obično se mjeri inzulinu-sličan čimbenik rasta 1 (IGF-1) koji se stvara na poticaj hormona rasta i predstavlja indeks njegove aktivnosti. Još se istražuje koliko određivanje hormonskih metabolita u krvotoku vjerno odražava razine biološki dostupne frakcije hormona.
Ponekad se, umjesto analize krvi, koristi analiza sline i urina (npr. slobodni kortizol pri obradi Cushingove bolesti).
Dinamička ispitivanja
U puno slučajeva potrebne su dinamične pretrage. Tako se kod hipofunkcije organa koristi test stimulacije (npr. stimulacija ACTH). Kod hiperfunkcije se koristi test supresije (npr. deksametazonski test supresije).
Liječenje
Poremećaji hipofunkcije se većinom liječe nadoknadom perifernih endokrinih hormona, neovisno o tome radi li se o primarnom ili sekundarnom poremećaju (izuzetak predstavlja nadoknada hormona rasta u hipofiznom patuljastom rastu). Ako postoji rezistencija na određeni hormon, mogu se primijeniti lijekovi koji smanjuju rezistenciju (npr. metformin ili tiazolidindioni za šećernu bolest tipa 2). Povremeno se daju lijekovi koji potiču lučenje ili učinke hormona.
Kod hiperfunkcijskih poremećaja primjenjuju se kirurški zahvati, radioterapija i lijekovi koji suprimiraju stvaranje hormona. U nekim slučajevima koriste se antagonisti receptora.
Endokrinologija starenja
Kako osoba stari tako dolazi do niza hormonskih promjena.
-
Razina većine hormona se smanjuje.
-
Razine nekih hormona ostaju normalne, kao TSH, ACTH (bazalne vrijednosti), tiroksin, kortizol (bazalne vrijednosti),1,25-dihidroksikolekalciferol, inzulin (ponekad čak poraste), i estradiol (u muškaraca).
-
Razina nekih hormona se povećava.
Porast nekih hormona, poput ACTH (povećan odgovor na kortikotropin-otpuštajući hormon, CRH), FSH, SHBG (globulin koji veže spolne hormone) i aktivina (u muškaraca), gonadotropina (u žena), adrenalina (u vrlo starih osoba), paratiroidnog hormona (PTH), noradrenalina, kolecistokinina, vazoaktivnog intestinalnog peptida (VIP-a), vazopresina (uz gubitak cirkardijarnog ritma), i atrijskog natriuretskog peptida (ANP), posljedica je receptorskih ili postreceptorskih poremećaja koji uzrokuju hipofunkciju.
Mnoge promjene vezane uz dob sliče onima koje nastaju kod manjka hormona, što je dovelo do hipoteze “hormonskog vrela mladosti”, tj. do pretpostavke da bi se neke promjene starenja mogle suzbiti nadoknadom jednog ili više nedostatnih hormona. Neki dokazi sugeriraju da bi se takvom hormonskom terapijom kod starijih osoba mogle popraviti određene funkcije (npr. mišićna snaga, gustoća kostiju), ali nema dokaza o utjecaju na sniženje smrtnosti. U nekim slučajevima nadoknada hormona može biti štetna, kao kod davanja estrogena većini starijih žena.
Druga teorija je da pad razine hormona povezan sa starenjem predstavlja zaštitno usporavanje staničnog metabolizma. Ovaj koncept se zasniva na tempu starenja prema "brzini življenja" (tj. što je brža metabolička promjena nekog organizma, to će prije umrijeti). Čini se da ovu teoriju podupiru studije o učincima restriktivnih dijeta. Restrikcija smanjuje razinu hormona koji stimuliraju metabolizam čime se metabolizam usporava; restrikcija produžuje život u glodavaca.
Za dob specifično smanjenje hormona
Razine dehidroepiandrosterona (DHEA) i njegovog sulfata jako opadaju starenjem. Unatoč optimizmu glede uloge nadoknade DHEA kod starijih osoba, većina kontroliranih pokusa nije pokazala vidljivog boljitka.
Pregnenolon je prekursor svih poznatih steroidnih hormona. Kao i kod DHEA, njegova razina opada s godinama. Studije iz 1940. pokazale su njegovu sigurnost i koristi kod ljudi s artritisom, ali dodatna ispitivanja nisu pokazala pozitivne učinke na memoriju i snagu mišića.
Razine hormona rasta i IGF–1, njegovog perifernog hormona, se također s godinama snižavaju. Nadoknada hormona rasta kod starijih osoba ponekad poveća mišićnu masu, ali ne poveća mišićnu snagu (osim kod osoba s malnutricijom). S druge strane, nuspojave poput artralgija, sindroma karpalnog tunela i zadržavanja tekućine su vrlo česte. Moguće je da hormon rasta ima ulogu u kratkoročnom oporavku staračke malnutricije, ali u kritično bolesnih, pothranjenih osoba hormon rasta povećava smrtnost. Možda će se sekretagozi, koji potiču stvaranje i podižu razine hormona rasta na prirodniji način (npr. arginin, ornitin ili GHRPs tj. peptidni analozi hipotalamičkog GHRH - op. prev.), pokazati korisniji i manjeg rizika.
Razina melatonina, hormona kojeg proizvodi epifiza (pinealna žlijezda), također opada sa starenjem. To sniženje može biti važno za gubitak cirkadijarnih ritmova povezan sa starenjem.
Hormonsko nadomjesno liječenje estrogenom kod starijih žena vidi: Hormonsko liječenje. Hormonska nadomjesna terapija testosteronom kod starijih muškaraca vidi: Nadomjesna terapija testosteronom (NTT).