Umišljeni poremećaj je lažiranje tjelesnih ili psihičkih simptoma, bez očite sekundarne dobiti; motivacija za takvo ponašanje je zauzimanje uloge bolesnika. Simptomi mogu biti akutni, dramatični i uvjerljivi. Pacijenti često obilaze brojne liječnike i medicinske ustanove radi liječenja. Točan uzrok nije poznat, premda se često povezuje uz stres i teški poremećaj osobnosti, najčešće granični poremećaj osobnosti. Dijagnoza se postavlja klinički. Bez jasno učinkovitog načina liječenja.
(Vidi također Pregled somatizacije.)
Prethodni naziv za umišljeni poremećaj u odnosu na sebe bio je Munchausenov sindrom, osobito u slučajevima dramatičnih i teških manifestacija. Umišljeni poremećaj preko posrednika također je moguć.
Oboljeli od početka, a ponekad i dugotrajno, stvaraju brigu zdravstvenih ili kirurških ustanova. Poremećaj je psihičke prirode, mnogo složeniji od običnog simuliranja simptoma i povezan je s teškim emocionalnim poteškoćama.
Pacijenti mogu imati izražene simptome graničnog poremećaja ličnosti i obično su inteligentni i snalažljivi. Znaju kako simulirati bolest i poznaju principe medicinske struke. Razlikuju se od simulanata jer, unatoč svjesnim i voljnim prijevarama i simuliranju, nema očite sekundarne dobiti (npr. ekonomska dobi, slobodni dani) za njihovo ponašanje. Osim pružanja medicinske pomoći, nejasna je dobit koju žele postići, a sama motiviranost i traženje pažnje su nejasni i duboko nesvjesni.
U anamnezi može postojati emocionalno i tjelesno zlostavljanje u ranoj životnoj dobi. Također je moguće iskustvo teške bolesti tijekom djetinjstva ili teške bolesti u obitelji. Pacijenti imaju poteškoće s vlastitim identitetom te nestalnim vezama. Lažiranje bolesti može biti način jačanja ili zaštite samopouzdanja optuživanjem neuspjelog liječenja njihove bolest, povezivanjem s uvaženim liječnicima i zdravstvenim ustanovama i/ili predstavljanjem svoje jedinstvenosti, hrabrosti ili medicinske obrazovanosti i vještina.
Simptomi i znakovi
Pacijenti s umišljenim poremećajem u odnosu na sebe se žale ili simuliraju tjelesne simptome koji upućuju na određeni poremećaj (primjerice, bol u trbuhu ukazuju na akutnu abdomen, hematemezu). Često poznaju mnogo pridruženih simptoma i obilježja poremećaja koje lažiraju (npr. da se bol kod infarkta miokarda može širiti lijevom rukom ili prema čeljusti ili biti popraćena znojenjem).
Ponekad lažiraju ili provociraju nalaz medicinskih pretraga (npr. kontaminiraju nalaz urina kapljicom krvi s prsta, izlažu područje ispod kože bakterijama kako bi isprovocirali vrućicu ili apsces; u takvim slučajevima Escherichia coli je čest uzročnik). Trbušna stijenka oboljelih je često ispresijecana ožiljcima laparotomija, moguća je i amputacija prsta ili ekstremiteta.
Dijagnoza
Dijagnoza umišljenog poremećaja u odnosu na sebe temelji se na anamnezi i pregledu, uz ispitivanja potrebna za isključenje tjelesne bolesti i dokaz pretjerivanja, izmišljanja, simulacije i/ili izazivanja tjelesnih simptoma. Izostaje sekundarna dobit (npr., slobodni dani, novčane naknade za ozljedu).
Liječenje
Liječenje predstavlja izazov, a nema potpuno učinkovitog tretmana. U početku pacijenti osjećaju olakšanje time što su njihovi zahtjevi za liječenjem ispunjeni, međutim njihovi simptomi eskaliraju, u konačnici nadmašujući ono što liječnik može ili želi učiniti. Konfrontacija ili odbijanje provođenja liječenja rezultira reakcijama ljutnje, nakon čega obično mijenjaju liječnika ili odlaze u drugu bolnicu.
Rano prepoznavanje poremećaja i traženje psihijatrijske ili psihološke pomoći je jako važno kako bi se izbjegle invazivne pretrage, kirurški zahvati i pretjerano ili neopravdano uzimanje lijekova.
Suočavanje pacijenta s dijagnozom umišljenog poremećaja podrazumijeva neosuđujuć i miran pristup. Za izbjegavanje osjećaja krivnje ili prijekora, liječnik može predstaviti dijagnozu kao vapaj za pomoć. Pojedini stručnjaci preporučuju provođenje liječenja bez nužnog priznanja pacijenata svoje uloge u nastanku bolesti. U rješavanju problema važna je suradnja liječnika i pacijenta.