Umišljeni poremećaj je lažiranje tjelesnih ili psihičkih simptoma, bez očite sekundarne dobiti; motivacija za takvo ponašanje je zauzimanje uloge bolesnika. Simptomi mogu biti akutni, dramatični i uvjerljivi. Pacijenti često obilaze brojne liječnike i bolnice za liječenje. Točan uzrok nije poznat, premda se često ukazuje na stres i teški poremećaj osobnosti, najčešće granični poremećaj osobnosti. Dijagnoza se postavlja klinički. Nema sigurno učinkovitog tretmana.
(Vidi također Pregled somatizacije.)
Umišljeni poremećaj u odnosu na sebe ranije je poznat kao Munchausenov sindrom, osobito u slučajevima dramatičnih i teških manifestacija. Umišljeni poremećaj korištenjem drugoga je također moguć.
Oboljeli su od početka, a ponekad i dugotrajno, odgovornost zdravstvenih ili kirurških ustanova. Poremećaj je psihičke prirode, mnogo složeniji od običnog simuliranja simptoma i povezan je s teškim emocionalnim poteškoćama.
Bolesnici mogu imati izražene osobine granične osobnosti, obično su inteligentni i snalažljivi. Znaju kako simulirati bolest i poznaju principe medicinske struke. Razlikuju se od simulanata jer, unatoč svjesnim i voljnim prijevarama i simuliranju, nema očite sekundarne dobiti (npr. ekonomska dobit) za njihovo ponašanje. Nejasna je dobit van medicinske pomoći, a motiviranost i traženje pažnje su nejasni i duboko nesvjesni.
U anamnezi može postojati emocionalno i tjelesno zlostavljanje u ranoj životnoj dobi. Također je moguće iskustvo teške bolesti tijekom djetinjstva ili teške bolesti rođaka. Pacijenti imaju poteškoće s vlastitim identitetom te nestalnim vezama. Lažiranje bolesti može biti način jačanja ili zaštite samopouzdanja optuživanjem drugih za svoju bolest, povezivanja s uvaženim liječnicima i zdravstvenim ustanovama i/ili predstavljanja svoje jedinstvenosti, hrabrosti ili medicinske obrazovanosti i vještina.
Simptomi i znakovi
Pacijenti s umišljenim poremećajem u odnosu na sebe se žale ili simuliraju tjelesne simptome koji upućuju na određeni poremećaj (primjerice, bol u trbuhu ukazuju na akutni kirurški abdomen, hematemeza). Često poznaju mnogo pridruženih simptoma i obilježja poremećaja koje lažiraju (npr. da se bol kod infarkta miokarda može širiti lijevom rukom ili prema čeljusti ili biti popraćena znojenjem).
Ponekad simuliraju rezultate nalaza (primjerice, bockanjem prsta kontaminiraju uzorak urina krvlju, unosom bakterije pod kožu da izazovu groznicu ili apsces; u takvim slučajevima, Escherichia coli je čest izvor infekcije). Trbušna stijenka oboljelih je često ispresijecana ožiljcima laparotomija, moguća je i amputacija prsta ili ekstremiteta.
Dijagnoza
Dijagnoza umišljenog poremećaja u odnosu na sebe temelji se na anamnezi i pregledu, uz ispitivanja potrebna za isključenje tjelesne bolesti i dokaz agravacije, izmišljanja, simulacije i/ili izazivanja tjelesnih simptoma. Izostaje sekundarna dobit (npr., slobodni dani, novčane naknade za ozljedu).
Liječenje
Liječenje predstavlja izazov, a nema potpuno učinkovitog tretmana. U početku pacijenti osjećaju olakšanje time što su njihovi zahtjevi za liječenjem ispunjeni, međutim njihovi simptomi eskaliraju, u konačnici nadmašujući ono što liječnik može ili želi učiniti. Konfrontacija ili odbijanje provođenja liječenja rezultira reakcijama ljutnje, nakon čega obično mijenjaju liječnika ili odlaze u drugu bolnicu.
Rano prepoznavanje poremećaja i traženje psihijatrijske ili psihološke pomoći je jako važno kako bi se izbjegle invazivne pretrage, kirurški zahvati i pretjerano ili neopravdano uzimanje lijekova.
Suočavanje pacijenta s dijagnozom umišljenog poremećaja podrazumijeva neosuđujuć i miran pristup. Za izbjegavanje osjećaja krivnje ili prijekora, liječnik može predstaviti dijagnozu kao vapaj za pomoć. Pojedini stručnjaci preporučuju provođenje liječenja bez nužnog priznanja pacijenata svoje uloge u nastanku bolesti. U rješavanju problema važna je suradnja liječnika i pacijenta.
Umišljeni poremećaj korištenjem drugog
Umišljeni poremećaj korištenjem drugog je lažiranje manifestacije bolesti u drugoj osobi, u pravilu nametnut od strane njegovatelja osobi u njegovoj skrbi.
Ranije je poznat kao umišljeni poremećaj preko posrednika ili Munchausenov sindrom by proxy. U umišljenom poremećaju korištenjem drugoga, osoba (najčešće njegovatelj ili roditelji) namjerno inicira ili lažira tjelesne ili psihičke simptome ili znakove u osobu u njihovoj skrbi (obično dijete), a ne prema sebi (kao u umišljenom poremećaju nametnutom sebi).
Njegovatelj lažira anamnezu, može naštetiti djetetu lijekovima ili drugim sredstvima, dodavati krv ili bakterijski kontaminirati uzorke urina kako bi simulirao bolest. Traži zdravstvenu skrb za dijete i pritom se doima vrlo zabrinutim i zaštitničkim. Dijete obično ima u anamnezi česte hospitalizacije, zbog niza nespecifičnih simptoma, bez jasne dijagnoze. Zlostavljana djeca mogu biti ozbiljno bolesna, a ponekad i umiru.
Kao i kod umišljenog poremećaja u odnosu na sebe, u ponašanju njegovatelja izostaje sekundarna dobit (npr. prikrivanje znakova zlostavljanja djeteta).