Niz bolesti vezivnog tkiva dovodi do upale uvealnog sustava. (Vidi također Pregled uveitis)

Seronegativne spondiloartropatije su česti uzrok prednjeg uveitisa.

Među seronegativnim spondiloartropatijama, upale oka su najčešće kod ankilozantnog spondilitisa, ali se također javljaju kod reaktivnog artritisa, upaln¸ih bolesti crijeva (ulceroznog kolitisa i Crohnove bolesti), i psorijatičnog artritisa. Uveitis je obično jednostran, no recidivi su česti, a aktivna upala se može izmjenjivati na jednom i drugom oku. Češće se javlja kod muškaraca nego kod žena. Većina bolesnika su, bez obzira na spol, HLA–B27 pozitivni.

Liječi se lokalnom primjenom kortikosteroida i cikloplegika/midrijatika. Ponekad je potrebna periokularna primjena kortikosteroida. Za dugoročnu kontrolu upale je često potrebna primjena nekortikosteroidnog imunosupresiva, poput metotreksata ili mikofenolat mofetila.

JIA karakteristično uzrokuje kronični obostrani iridociklitis u djece, osobito one s pauciartikularnom inačicom. Međutim, za razliku od većine oblika prednjeg uveitisa, kod JIA–a nema boli, fotofobije ni hiperemije spojnice, već dolazi samo do zamućenja i mioze te se stoga često naziva bijelim iritisom. Može biti i asimptomatska. Uveitis povezan s JIA je češći kod djevojčica nego kod dječaka. Budući da se simptomi mogu zanemariti ili izostati, bolesnike s JIA treba redovito pregledavati.

Reumatoidni artritis, s druge strane, nije povezan s izoliranim uveitisom, ali može uzrokovati skleritis, što može sekundarno izazvati upalu uvealnog trakta.

Recidive upale je najbolje liječiti lokalnom primjenom kortikosteroida i cikloplegikom/midrijatikom. S obzirom na prirodu kronične bolesti i rizika povezanog s tretmanom katarakte i razvojem glaukoma, dugotrajna kontrola često zahtijeva korištenje nekortikosteroidnog imunosupresivnog lijeka (npr metotreksat, mikofenolat mofetil).

Sarkoidoza je odgovorna za 10 do 20% uveitisa, a oko 25% bolesnika sa sarkoidozom dobije uveitis. Sarkoidozni uveitis je češći u osoba afričkog porijekla i starijih osoba.

Mogu se razviti praktički svi simptomi prednjeg, srednjeg i stražnjeg uveitisa kao i panuveitisa. Nalazi koji ukazuju na dijagnozu su granulomi spojnice, veliki precipitati na endotelu rožnice (takozvani granulomatozni precipitati ili slaninasti precipitati), granulomi šarenice i vaskulitis mrežnice. Biopsija suspektnih lezija, koja pruža najsigurniju dijagnozu, obično se obavlja na spojnici; rijetko se radi na intraokularnim strukturama zbog rizika povezanih s postupkom.

Liječenje se obično provodi lokalnom, periokularnom i sistemskom primjenom kortikosteroida uz cikloplegike/midrijatike. Bolesnicima s umjerenom do teškom upalom može trebati nekortikosteroidni imunosupresiv, poput metotreksata, mikofenolat mofetila ili azatioprina.

Ova fotografija prikazuje granulome šarenice, koji se također nazivaju noduli papilarnog ruba ili Koeppeovi noduli.

© Springer Science+Business Media

Bechetova bolest je rijetka u Sjevernoj Americi, ali je prilično čest uzrok uveitisa na Srednjem i Dalekom Istoku.

Tipični nalazi su teški prednji uveitis s hipopionom (slojem limfocita u prednjoj očnoj sobici), vaskulitis mrežnice i upala vidnog živca. Klinički je tijek obično težak, uz brojne recidive.

Dijagnoza zahtjeva prisutnost povezanih sistemskih manifestacija, kao što su aftozni oralni ili genitalni čirevi; dermatitis, uključujući i eritema nodosum; tromboflebitis ili epididimitis. Može se učiniti biopsija afti usne šupljine da bi se dokazao okluzivni vaskulitis. Nema laboratorijskih testova za Bechetovu bolest, ali se zna da je povezana s HLA-B51.

Liječenje lokalnim i sistemskim kortikosteroidima te cikloplegicima/midrijaticima može ublažiti akutne egzacerbacije, no većina bolesnika na kraju treba sistemske kortikosteroide i nekortikosteroidne imunosupresive, poput ciklosporina ili klorambucila, kojima se kontrolira upala i izbjegavaju teške komplikacije uslijed dugotrajne primjene kortikosteroida. Biološki agensi kao što su interferoni i inhibitori faktora nekroze tumora su učinkoviti u odabranih pacijenata koji ne reagiraju na druge terapije. Alkilirajući agensi (npr. ciklosporin i klorambucil) izazivaju remisiju kod pacijenata.

Ova fotografija prikazuje gnoj (ili hipopion) u prednjoj očnoj sobici kod pacijenta s Behçetovom bolešću. Fini sediment bijelih krvnih stanica vidi se na dnu šarenice (u donjem središtu) između šarenice i rožnice. Zjenica je proširena, a bjeloočnica crvena od upaljenih krvnih žila.

SUE FORD/SCIENCE PHOTO LIBRARY

Neurološki simptomi se pojavljuju rano i uključuju tinitus, disakuziju (slušnu agnoziju), vrtoglavicu, glavobolju i meningizam. Promjene na koži se često pojavljuju kasnije i uključuju mrljasti vitiligo (osobito čest na vjeđama, donjem dijelu leđa i stražnjici), poliozu (pramen bijele kose) i alopeciju, koja često zahvaća glavu i vrat. Čest nalaz uključuje i seroznu ablaciju mrežnice, edem optičkog diska i koroiditis. Dugoročne komplikacije uključuju kataraktu, glaukom, subretinalnu fibrozu i koroidalnu neovaskularizaciju.

Rano liječenje podrazumijeva lokalnu i sistemsku primjenu kortikosteroida i cikloplegika/midrijatika. Mnogim bolesnicima su također potrebni nekortikosteroidni imunosupresivi poput metotreksata, azatioprina ili mikofenolat mofetila.

TINU se obično predstavlja negranulomatoznim akutnim bilateralnim prednjim uveitisom, iako je često popraćen posteriornim komplikacijama, uključujući edem optičkog živca i makule. Može se dogoditi u svakoj životnoj dobi ali najčešće u tinejdžera i u dvadesetim godinama. Simptomi uključuju bol i crvenilo oka, smanjenu vidnu oštrinu i fotofobiju. Pacijenti mogu imati simptome virusnog prodroma u anamnezi, kao i bol u bokovima, poliuriju i nokturiju. Evaluacija nefritisa može uključivati razine beta-2 mikroglobulina u mokraći i biopsiju bubrega. Dok je akutno oštećenje bubrega često samoograničavajuće u TINU, očna bolest je često kronična (1).

Često je potrebno liječenje oralnim steroidima u akutnoj fazi i uporaba nekortikosteroidnih imunosupresivnih lijekova (npr. mikofenolat mofetil) za kronične slučajeve.