Apneja nedonošenosti je po definiciji stanje kad razmaci između udisaja traju >20 s ili kad postoji prestanak disanja <20 uz izraženu bradikardiju (<80 udaraca/min), centralnu cijanozu i/ili saturaciju O2 <85% u djece rođene s <37 tj. gestacije a bez osnovne bolesti koja uzrokuje apneju. Uzrok može biti nezrelost središnjeg živčanog sustava (centralna apneja); ako je epizoda apneje produžena, uz to može postojati i opstrukcija dišnih putova. Dijagnoza se postavlja pomoću nadzora disanja na više kanala. Centralna apneja se liječi stimulansima disanja a opstruktivna apneja postavljanjem glave u odgovarajući položaj. Prognoza je izvrsna; apneja se kod većine prerano rođene novorođenčadi povlači do 37 tjedana gestacije i kod gotovo sve prerano rođene djece do 44 tjedana gestacije.

(Vidi također Pregled respiratornih poremećaja u perinatalnom razdoblju)

Čin rađanja prate značajne fiziološke promjene (vidi također Neonatalna plućna funkcija), ponekad otkrivajući stanja koja u intrauterinom razdoblju nisu predstavljala problem. Zbog toga osoba vična oživljavanju novorođenčadi mora biti prisutna na porodu.Gestacijska dob i parametri rasta mogu pomoći u prepoznavanju rizika neonatalne patologije.

Oko 25% nedonoščadi ima apneju nedonošenosti koja obično započinje 2 do 3 dana nakon rođenja a samo rijetko 1. dana. Apneja koja se javlja prvog dana života može ukazivati na malformaciju ili ozljedu CNS-a. Apneja koja se razvija >14 dana nakon rođenja, u inače zdravog djeteta, predstavlja znak ozbiljne bolesti koja nije apneja nedonošenosti (npr. sepse). Rizik za razvoj apneje nedonošenosti je to veći što je manja gestacijska dob.

Obje vrste apneje mogu, u slučaju da apneja traje dulje, izazvati hipoksemiju, cijanozu i bradikardiju. Budući da se bradikardija može pojaviti istovremeno s apnejom, centralni mehanizam može biti odgovoran za obje pojave. Među djecom koja su umrla od SIDS–a (sindrom iznenadne smrti dojenčadi), kod 18% u anamnezi postoji nedonošenost, no čini se kako apneja nedonošenosti ne prethodi SIDS–u.

Periodično disanje se ponavlja u ciklusima od 5-10 sec normalnog disanja koje se izmjenjuje s kratkim (<20 sec) periodima apneje. Ova pojava je česta kod nedonoščadi i ne smatra se apnejom nedonošenosti te ima malu ili nikakvu kliničku važnost.

Iako se apneja nedonošenosti često pripisuje nezrelim mehanizmima respiratorne kontrole, ona može biti znak infekcije, metaboličkog, termoregulacijskog, respiratornog, srčanog ili poremećaja CNS-a. Prije zaključivanja da se radi o apneji nedonošenosti treba uzeti detaljnu anamnezu, fizikalni pregled i kada je to potrebno, učiniti odgovarajuće pretrage. Gastroezofagealna refluksna bolest (GERB) više se ne smatra uzrokom apneje nedonošenosti, tako da postojanje GERB-a ne bi trebalo smatrati objašnjenjem za apnoičke epizode niti bi liječenje GERB-a trebalo započeti zbog apneje nedonošenosti.

Dijagnoza apneje obično se postavlja vizualnim promatranjem ili korištenjem kardiorespiratornog monitoringa tipa impedance, kontinuirano tijekom procjene i liječenja novorođenčadi. Višekanalno praćenje mnogih fizioloških funkcija tijekom 24h (npr. pokreta prsnog koša, protoka zraka, sat O2, frekvencije srca, električne aktivnosti mozga) može se koristiti kao dopuna u postavljanju dijagnoze i monitoriranju liječenja. Međutim, ove napredne dijagnostičke metode nisu potrebne za planiranju otpusta bolesnika.

• Stimulacija

• Liječenje podležećeg poremećaja

• Respiratorni stimulansi (npr kofein)

• Trajni pozitivni tlak u dišnim putovima (CPAP)

Kada se apneja registrira, bilo opservacijom ili uz pomoć apneja monitora, ponekad je jedino potrebno stimulirati dijete; ako se disanje ne uspostavi, treba započeti ventilaciju preko maske samoširećim balonom ili usta na usta. vidi: Dišni put i respiratorna pomagala). U kućnom okruženju, ukoliko je došlo do apneje koja je prestala nakon stimulacije, potrebno je obavijestiti liječnika; u slučaju da je potrebna druga intervencija osim stimulacije, dijete treba rehospitalizirati i obraditi.

Djecu s čestim ili teškim epizodama treba brzo i temeljito obraditi i otkrivene uzroke liječiti. Ako se u podlozi ne otkrije infektivni ili drugi poremećaj koji se može liječiti, indicirano je primijeniti stimulatore disanja za liječenje čestih ili teških epizoda koje karakterizira hipoksemije, cijanoza, bradikardija ili njihova kombinacija. Oralni kofein je najsigurniji i najčešće primjenjivani stimulator disanja. Može se primijeniti u obliku kofeinske baze (početna doza 10 mg/kg, a doza održavanja 2,5 mg/kg PO svaka 24 h) ili kofein citrata, soli kofeina koja sadrži 50% kofeina (početna doza 20 mg/kg, a doza održavanja 5 mg/kg svaka 24 h). Preferira se primjena kofeina zbog jednostavne primjene, manje nuspojava, šireg terapijskog indeksa i manje potrebe za monitoriranjem razine lijeka u krvi. Liječenje se nastavlja sve dok novorođenče ne napuni 34 do 35 tj. gestacije i ne bude bez apneje koja zahtijeva intervencijske postupke kroz barem 5 do 7 dana. Nadzor se nastavlja sve dok novorođenče ne bude bez napada apneje koji zahtijevaju intervencijske postupke, barem 5 do 10 dana.

Ako se apneja nastavi unatoč primjeni stimulatora disanja, u novorođenčeta se može primijeniti trajni pozitivni tlak CPAP s početnim tlakom od 5 do 8 cm H₂O. Kod tvrdokornih napada apneje potreban je respirator.

Vrijeme otpusta iz bolnice je različito; u nekim se ustanovama dijete promatra još 7 dana po završetku liječenja kako bi se osiguralo da se apnea ili bradikardija ne ponavljaju, dok se u drugim otpuštaju djeca na terapiji kofeinom ako se pokazao učinkovitim.

Visokorizičnu djecu koja su hospitalizirana, a koja tijekom 3 do 10 dana kontinuiranog kardiorespiratornog praćenja nisu imala klinički značajno kardiorespiratorno zbivanje (npr. apneju > 20 sec, apneju praćenu centralnom cijanozom, uz koju se javlja bradikardija < 80 kroz > 5 sekundi) može se otpustiti kući sigurno i bez monitora. Ponekad se za kućnu primjenu može propisati kardiorespiratorni monitor i/ili oralni kofein s ciljem skraćivanja trajanja hospitalizacije, za djecu koja su prema drugim kriterijima spremna za otpust ali još uvijek imaju kardiorespiratorna zbivanja koja prestaju bez intervencija. Međutim, djecu koja imaju kardiorespiratorna zbivanja koja zahtijevaju intervenciju, uključujući stimulaciju, ne treba otpustiti iz bolnice.

Roditelje trebaju podučiti kako pravilno koristiti opremu, procijeniti alarmne situacije, intervenirati (npr CPR), te voditi zapisnik događaja. Treba osigurati 24h telefonsku podršku i trijažu, kao i ambulantno praćenje kako bi se odlučilo o prestanku korištenja monitora. U prednosti su monitori koji spremaju podatke o događaju. Roditelji moraju znati da primjena kardiorespiratornih monitora za kućnu primjenu ne smanjuje incidenciju SIDS-a ili BRUEss (brief resolved unexplained event, stariji naziv ALTE).

Dojenčad treba uvijek staviti na spavanje u položaju na leđima. Djetetovu glavu treba postaviti u središnju liniju a vrat u neutralan ili blago ispružen položaj kako bi se spriječilo opstrukciju gornjih dišnih putova. Sva nedonošena djeca, a osobito ona s apnejom nedonošenosti su u opasnosti od apneje, bradikardije i desaturacije O2 tijekom položaja u auto sjedalici, te bi ih se prije otpuštanja iz bolnice trebalo podvrći testu s auto sjedalicom.

• Apneja nedonošenosti je posljeca nezrelosti neurološke i/ili mehaničke funkcije respiratornog sustava.

• Do gestacijske zrelosti, nedonoščad može imati pauze u disanju >20 sekundi ili pauze < 20sec u kombinaciji s bradikardijom (< 80 otkucaja / min) i / ili sat02 < 85%.

• Dijagnoza se postavlja promatranjem i isključivanjem drugih, ozbiljnijih uzroka apneje (npr infekcije, metaboličkog, termoregulacijskog respiratornog, srčanog ili poremećaja CNS-a).

• U slučaju apneje treba pratiti disanje i dijete stimulirati; ako se disanje ne uspostavi, primijeniti ventilaciju samoširećim balonom preko maske ili ventilacijom usta na usta.

• Primijeniti oralni kofein za novorođenčad koja imaju ponavljajuće epizode.

• Liječenje GERB-a ne bi trebalo započeti kao intervencijski postupak za liječenje apneje nedonoščadi.