Apraksija je nemogućnost izvođenja smislenih, ranije naučenih motoričkih radnji, unatoč volji i fizičkoj sposobnosti da se to učini, a nastaje uslijed oštećenja mozga. Dijagnoza se postavlja klinički, često uključujući neuropsihologijsko testiranje, metode slikovnog prikaza mozga (CT, MR) kako bi se otkrio uzrok. Prognoza ovisi o uzroku i veličini oštećenja te o dobi pacijenta. Nema specifične terapije, no fizikalna i radna terapija mogu djelomično popraviti funkcioniranje i sigurnost pacijenta.
Izolirana apraksija je relativno rijetka pojava.
Etiologija
Apraksija nastaje zbog oštećenja mozga (npr. moždani udar, tumor, trauma) ili degeneracije, najčešće u parijetalnim režnjevima ili njihovim vezama, u kojima se pohranjuje pamćenje za naučene pokrete.
Rjeđe je apraksija posljedica oštećenja drugih dijelova mozga, kao što je premotorički korteks (dio frontalnog režnja ispred motoričkog korteksa), drugih dijelova frontalnog režnja ili corpusa callosuma ili je posljedica difuznog oštećenja povezanog s degenerativnim demencijama.
Simptomi i znakovi
Pacijenti s apraksijom ne mogu konceptualizirati ili izvesti složene naučene motoričke radnje unatoč održanom motoričkom, osjetnom sustavu i sustavu koordinacije te održanoj sposobnosti da izvedu pojedine komponente istih. Primjerice, pacijent s konstruktivnom apraksijom ne može kopirati jednostavan geometrijski oblik, iako je sposoban vidjeti i prepoznati podražaj, držati i koristiti olovku te razumjeti zadatak. Tipično je da pacijenti ne prepoznaju svoj deficit.
Dijagnoza
Testovi uz krevet bolesnika uključuju ispitivanje sposobnosti pacijenta da izvede ili oponaša svakodnevne uobičajene radnje (npr. mahanje rukom pri pozdravu, zaustavljanje ili počinjanje hoda, češljanje, paljenje ili gašenje šibice, otvaranje brave ključem, korištenje odvijača ili škara, uzimanje daha i zadržavanje daha). Snaga i raspon pokreta moraju se procijeniti kako bi se isključila motorička slabost i koštano-mišićne abnormalnosti kao uzrok simptoma.
Neuropsihologijsko testiranje ili procjena od strane fizioterapeuta ili radnog terapeuta mogu pomoći u identifikaciji suptilnijih apraksija.
Skrbnike treba pitati o sposobnosti pacijenta da se bavi aktivnostima svakodnevnog života, posebno onima koje uključuju alate za domaćinstvo (npr. ispravna i sigurna uporaba pribora za jelo, četkice za zube, posuđa za pripremu jela, čekića i škara) i pisanjem.
Neuroradiološka obrada mozga (npr. CT ili MR, s ili bez protokola za angiografiju) potrebna je kako bi se dijagnosticirale i karakterizirale centralne lezije (npr. moždani udar, krvarenje, ekspanzivna tvorba, fokalna atrofija).
Prognoza
Općenito, pacijenti s apraksijom postanu ovisni o pomoći drugih prilikom izvođenja svakodnevnih aktivnosti ili barem zahtijevaju neki oblik nadzora. Pacijenti s moždanim udarom imaju stabilni tijek simptoma te se djelomično i oporave.
Liječenje
Nema specifičnog liječenja za apraksiju. Lijekovi koji se koriste za usporavanje progresije simptoma demencije nemaju značajnijeg učinka na apraksiju.
Fizikalna i radna terapija imaju skroman utjecaj na poboljšanje funkcioniranja, ali se pokazalo učinkovitijim povećati sigurnost pacijentove okoline i omogućiti mu pomagala koja bi mu omogućila zaobilaženje primarnog deficita.
Ključne točke
-
Pacijenti s apraksijom ne mogu konceptualizirati ili izvesti složene naučene motoričke radnje unatoč sposobnosti da izvedu pojedine komponente istih.
-
Potrebno je tražiti od pacijenta da izvede uobičajene zadatke uz krevet bolesnika, preporučiti neuropsihologijsko testiranje te učiniti neuroslikovnu obradu mozga.
-
Potrebno je razmotriti provođenje suportivne fizikalne i radne terapije.