Ona novorođenčad čija je težina > 90. percentile za gestacijsku dob, svrstavaju se u veliku za gestacijsku dob. Makrosomija je porođajna težina > 4000 g u terminskog djeteta. Najčešći uzrok je dijabetes majke. Komplikacije su porođajne ozljede, hipoglikemija, hiperviskozni sindrom i hiperbilirubinemija.

Gestacijsku dob je vrijeme proteklo od početka zadnje menstruacije; obično se računa u danima i tjednima. Gestacijska dob nije stvarna embriološka dob fetusa.

Dijagrami rasta Fenton dati precizniju procjenu rasta vs gestacijske dobi (vidi sliku i vidi sliku).

Fentonova krivulja rasta za nedonoščad muškog spola

Fenton T, Kim J: A systematic review and meta-analysis to revise the Fenton growth chart for preterm infants. BMC PediatricsBMC Pediatrics13:59 2013; uz dopuštenje. Dostupno na www.biomedcentral.com.

Fentonova krivulja rasta za nedonoščad ženskog spola

Fenton T, Kim J: A systematic review and meta-analysis to revise the Fenton growth chart for preterm infants. BMC PediatricsBMC Pediatrics13:59 2013; uz dopuštenje. Dostupno na www.biomedcentral.com.

Osim genetski određene veličine, najčešći uzrok što je dijete veliko za gestacijsku dob (VGD) je dijabetes mellitus majke. Do makrosomije dolazi zbog anaboličkog učinka visokih razina fetalnog inzulina koji se stvara pri odgovoru na višak glukoze u krvi tijekom gestacije. Što je tijekom trudnoće dijabetes majke lošije kontroliran, to su izraženija fetalna makrosomija i komplikacije.

Rijetki uzroci mikrosomije su Beckwith–Wiedemann sindrom (makrosomija, omfalokela, makroglosija i hipoglikemija) te Sotos, Marshall i Weaverov sindrom.

Novorođenčad VGD su krupna, pretila i pletorična. Apgar zbroj u 5 minuti može biti nizak. Često su uspavana, hipotonična i imaju poškoće hranjenja. Kod poroda novorođenčeta VGD može doći do komplikacija. Kod novorođenčadi VGD majki s dijabetesom mogu se naći neke kongenitalne anomalije a za njih su specifični metabolički poremećaji i srčane greške.

Zbog veličine djeteta, porod može biti težak i ponekad za posljedicu imati porođajne ozljede a neke od njih su

• Distocija ramena

• Prijelom ključne kosti ili udova

• Perinatalne asfiksije

U djece porođajne težine > 4000g se javljaju dodatne komplikacije. Postoji proporcionalan porast morbiditeta i mortaliteta zbog sljedećeg:

• Respiratorni distres sindrom (potreba za mehaničkom ventilacijom)

• Sindrom aspiracije mekonija

• Hipoglikemija

• Policitemija

• Hipoglikemija

• Hipokalcemija i hipomagnezemija

• Policitemija

• Hiperbilirubinemija

• Sindrom respiratornog distresa

• Određene kongenitalne anomalije

Velika je vjerojatnost razoja hipoglikemije unutar prvih nekoliko sati od poroda zbog postojanja hiperinzulinizma i naglog prestanka dotoka majčine glukoze prilikom presjecanja pupkovine. Razvoj hipoglikemije se može prevenirati pažljivom kontrolom majčinog dijabetesa i renim i čestim hranjenjem. Tijekom tog prijelaznog razdoblja razine glukoze u krvi treba pomno nadzirati. Može se prvo pokušati sa primjenom gela sa 40% glukozom no ukoliko hipoglikemija perzistira potrebno je primijeniti parenteralno glukozu.

Može doći do pojave hipokalcijemije i hipomagnezemije ali one su obično prolaznog karaktera i asimptomatične. Dobra prenatalna kontrola glikemije u majke smanjuje rizik od neonatalne hipokalcemije. Hipokalcijemija obično ne zahtijeva liječenje, osim ako postoje klinički znakovi hypocalcemia ili razina <7 mg / dl u terminske novorođenčadi. Liječi se parenteralnom primjenom kalcijevog glukonata. Hipomagnezemija može ometati sekreciju parathormona, te se stoga ponekad hipokalcemija ne reagira na terapijske mjere dok se ne korigiraju razine magnezija.

Policitemija je neznatno češća među novorođenčadi majki s dijabetesom. Povišene razine inzulina povećavaju fetalni metabolizam te na taj način potrošnju kisika. Ako posteljica ne može osigurati potrebe za kisikom, dolazi do razvoja fetalne hipoksije što djeluje kao podražaj za lučenje eritropoetina te posljedično povećava Hct.

Hiperbilirubinemija se javlja iz nekoliko razloga. Novorođenčad majki s dijabetesom slabije toleriraju ralni unos hrane (pogotovo nedonoščad) u prvim danima života, što pojačava enterohepatičnu cirkulaciju bilirubina. Također, ukoliko novorođenče ima policitemiju povećano je opterećenje bilirubinom.

Respiratory distress syndrome (RDS) may occur because elevated insulin levels decrease surfactant production; pulmonary maturation may thus be delayed until late in gestation. RDS može razviti čak i u kasnog nedonoščeta i terminskog novorođenčeta. Omjer lecitin/sfingomijelin, a posebno prisutstvo fosfatidil glicerola u plodnoj vodi dobivenoj amniocentezom može pridonijeti procjeni fetalne zrelosti pluća te pomoći odrediti optimalno vrijeme za siguran porod. Samo ukoliko postoji prisustvo fosfatidil glicerola može se zaključiti kako su pluća zrela. Dobra prenatalna kontrola glikemije smanjuje rizik od RDS-a. Liječenje respiratornog distresa sindroma se objašnjava drugdje. incidencija prolazne tahipneje novorođenčeta je 2-3 puta veća u novorođenčadi majki s dijabetesom radi kašnjenja sposobnosti fetalnih pluća za apsorbciju plodne vode.

Kongenitalne anomalije su češće u novorođenčadi majki s dijabetesom jer majčina hipoglikemija štetno djeluje tijekom procesa organogeneze. Neke od anomalija su

• Prirođene anomalije srca (hipertrofična kardiomiopatija, ventrikularni septalni defekti, transpozicija velikih krvnih žila i aortna stenoza)

• Sindrom kaudalne regreije

• Spina bifida

• Sindrom malog lijevog kolona

Konstantno povišene razine inzulina također dovode do pojačanog odlaganja glikogena i masti u kardiomiocite. Ovo odlaganje može dovesti do razvoja prolazne hipertrofične kardiomiopatije koja većinom zahvaća septum.