Hepatocelularni karcinom (hepatom) obično se javlja u bolesnika s cirozom jetre, a čest je u područjima visoke incidencije hepatitisa B i C. Simptomi i znakovi su obično nespecifični. Dijagnoza se postavlja na temelju vrijednosti α–fetoproteina (AFP), slikovnih pretraga, a ponekad i biopsijom jetre. Ponekad se u visokorizičnih bolesnika preporučuje probir s periodičnim određivanjem AFP-a i ultrazvukom. Prognoza je loša kod uznapredovalog karcinoma, ali za male tumore koji su ograničeni na jetru, palijativnom terapijom se smatra ablativna terapija,a kirurška resekcija ili transplantacija jetre ponekad može dovesti do izlječenja.

Hepatocelularni karcinom je najčešći tip primarnog karcinoma jetre, a njegova učestalost u SAD-u iznosi otprilike 23.000 novih slučajeva godišnje uz oko 14.000 smrtnih slučajeva. Bolest je češća izvan SAD-a, osobito u istočnoj Aziji i subsaharskoj Africi gdje se općenito incidencija poklapa s geografskom prevalencijom kronične infekcije hepatitisom B (HBV)(1).

Hepatocelularni karcinom obično nastaje kao komplikacija ciroze.

Rizik raste > 100-puta kod HBV nositelja. Ugradnja DNK HBV–a u genom domaćina može potaknuti malignu transformaciju, čak i bez kroničnog hepatitisa ili ciroze.

Drugi poremećaji koji uzrokuju hepatocelularni karcinom su ciroza kod kronične infekcije virusom hepatitisa C (HCV), hemokromatoza i alkoholna ciroza. Bolesnici s cirozom druge etiologije također imaju povećani rizik.

Okolišni karcinogeni mogu imati ulogu (npr. vjeruje se da ingestija hrane kontaminirane gljivičnim aflatoksinom, pridonosi visokoj incidenciji hepatocelularnog karcinoma u suptropskim područjima).

• Palpiraju povećanu jetru

• Nastupi neobjašnjiva dekompenzacija kronične jetrene bolesti

• Slikovna dijagnostika ukaže na postojanje tvorbe u desnom gornjem kvadrantu trbuha za vrijeme pregleda učinjenog zbog drugih razloga, pogotovo ako pacijenti imaju cirozu.

Međutim, probirni programi omogućuju liječnicima da otkriju većinu hepatocelularnih karcinoma u asimptomatskoj fazi.

Dijagnoza se temelji na mjerenju AFP i slikovnim pretragama. Prisutnost AFP-a u odraslih znači dediferencijaciju hepatocita, koja često upućuje na hepatocelularni karcinom; visoke vrijednosti AFP-a (> 400 μg / L) ima 40 do 65% bolesnika. Vrijednosti >400 μg/L su inače rijetke, izuzev u teratokarcinomu testisa koji je puno rjeđi. Niže vrijednosti su manje specifične i javljaju se u sklopu hepatocelularne regeneracije (npr. u hepatitisu). Ispituje se uloga drugih laboratorijskih testova krvi, kao što su des-gama-karboksiprotrombin i izoforma AFP-a (AFP-L3), u ranoj detekciji hepatocelularnog karcinoma.

Ovisno o mogućnostima i preferencama, prva slikovna pretraga može biti CT s kontrastom, ultrazvuk ili MR. Jetrena arteriografija je povremeno korisna, pri dijagnozi dvosmislenih slučajeva te se može koristiti za prikaz vaskularne anatomije kod planiranja operativnih zahvata.

Ukoliko se slikovnim pretragama pokažu karakteristične promjene i AFP je povišen, dijagnoza je jasna. Za postavljanje konačne dijagnoze, indicirana je biopsija jetre, vođena CT-om ili ultrazvukom.

Za stupnjevanje hepatocelularnog karcinoma mogu se koristiti različiti modeli, a niti jedan nije univerzalan. Jedan od modela je TNM sustav koja se temelji na sljedećem (vidi tablicu):

• T: Koliko je primarnih tumora, koliko su veliki i da li se rak proširio na susjedne organe

• N: Da li se rak proširio na obližnje limfne čvorove

• M: Da li je rak metastazirao u druge organe unutar tijela

Kako bi se naglasila uznapredovalost tumora, brojevi (0 do 4) dodaju se T, N i M.

TNM sustav može predvidjeti prognozu bolje od drugih sustava za pacijente kod kojih je učinjena resekcija tumora (a možda i transplantacija), dok Barcelona sustav može bolje predvidjeti prognozu za pacijente koji nisu bili podvrgnuti operaciji (Za više informacija pogledajte Staging systems in hepatocellular carcinoma).

Sve veći broj hepatocelularnih karcinoma otkriva se pomoću programa probira. Probir bolesnika s cirozom je razumljiv, premda je ta mjera sporna i nije jasno dokazano da smanjuje mortalitet. Uobičajena metoda probira je ultrazvuk, koji se obavlja svakih 6 ili 12 mjeseci. Mnogi stručnjaci također savjetuju probir bolesnika s dugotrajnom HBV infekcijom, čak i bez ciroze.

Liječenje hepatocelularnog karcinoma ovisi o stadiju bolesti (1).

Solitarni tumori < 5 cm ili ≤ 3 tumora, koji su svi ≤ 3 cm i ograničeni su na jetru, bez mikrovaskularne invazije, transplantacija jetre rezultira jednako dobrom prognozom kao i transplantacije jetre učinjena kod nekanceroznih bolesti. Ovi Milano kriteriji koriste se za identifikaciju pacijenata s hepatocelularnim karcinomom, koji su dobri kandidati za transplantaciju jetre (2). Smjernice Američkog udruženja za proučavanje bolesti jetre (AASLD) 2018. također koriste Milano kriterije pri odabiru pacijenata za transplantaciju jetre (3).

Alternativno se može učiniti kirurška resekcija; međutim, rak se obično ponovno javi.

Ablativno liječenje (npr. kemoembolizacija jetrene arterije, itrijum- 90 mikrosferna embolizacija [selektivna unutarnja terapija zračenjem ili SIRT], transarterijska kemoembolizacija, radiofrekventna ablacija) omogućuju palijaciju i usporavaju rast tumora; oni se koriste kada pacijenti čekaju transplantaciju jetre.

Ako je tumor velik (> 5 cm), multifokalan, invadira portalnu venu, ili je metastatski (tj. stadij III ili viši), prognoza je znatno nepovoljnija (npr. petogodišnja stopa preživljavanja iznosi oko 5% ili manje). Radioterapija je obično nedjelotvorna. Čini se da sorafenib poboljšava ishod.

Vakcinacija protiv HBV-a može smanjiti incidenciju, osobito u endemskim područjima. Sprečavanje razvoja ciroze bilo kojeg uzroka (primjerice, liječenjem kroničnog hepatitisa C, rano otkrivanje hemokromatoze, ili liječenje alkoholizma) također može imati značajan učinak.