Etiologija raka želuca je multifaktorijalna, ali infekcija helicobacterom pylori Helicobacter pylori ima značajnu ulogu. Simptomi su rana sitost, opstrukcija i krvarenje, ali se javljaju tek u kasnijem stadiju bolesti. Dijagnoza se postavlja endoskopski, nakon čega slijede CT i endoskopski ultrazvuk radi određivanja stadija bolesti. Liječenje se pretežno sastoji od kirurške resekcije; polikemoterapija privremeno daje rezultate. Dugogodišnje preživljenje je loše, izuzev za bolesnike s lokaliziranom bolešću.

U SAD–u se godišnje zabilježi otprilike 28.000 slučajeva raka želuca uz oko 10.960 smrtnih slučajeva. Želučani adenokarcinom čini 95% malignih tumora želuca; puno rjeđi su lokalizirani limfom želuca i leiomiosarkomi. Rak želuca je drugi po učestalosti u svijetu, ali njegova incidencija uvelike varira ovisno o geografskom položaju; incidencija je vrlo visoka u Japanu, Kini, Čileu i Islandu. U SAD-u se incidencija smanjuje u posljednjih nekoliko desetljeća te je danas on 7. najčešći uzrok smrti kao posljedice raka. U SAD–u je incidencija najviša u crnaca, Hispanoamerikanaca i američkih Indijanaca. Incidencija raste s dobi; > 75% oboljelih ima > 50 godina.

infekcija s Helicobacterom pylori Infekcija s Helicobacterom pylori predstavlja rizični čimbenik za određene tipove raka želuca.

Autoimuni atrofični gastritis Autoimuni atrofični gastritis i različiti genetski čimbenici također predstavljaju rizične čimbenike. Prehrana ne predstavlja dokazani rizični čimbenik; ipak, WHO-ova Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC) otkrila je pozitivnu korelaciju između konzumacije prerađenog mesa i raka želuca (2). Pušenje je faktor rizika za rak želuca, a osobe koje su pušači mogu imati oslabljen odgovor na liječenje.

Želučani polipi mogu biti prekursori raka. Upalni polipi se mogu javiti u bolesnika koji uzimaju NSAID, a foveolarni polipi želučanog fundusa su česti u bolesnika koji uzimaju inhibitore protonske pumpe. Adenomatozni polipi, osobito oni multipli, premda rijetki, najčešće prijeđu u maligni oblik. Malignitet je vrlo vjerojatan ukoliko je adenomatozni polip promjera >2 cm ili ukoliko se radi o viloznom polipu. Kako se maligna transformacija ne može otkriti inspekcijom, uočene polipe treba endoskopski ukloniti.

Početni simptomi su nespecifični i često uključuju dispepsiju koja upućuje na peptički ulkus. Bolesnici i liječnici često ne pridaju značaj navedenim simptomima ili se bolesnik liječi zbog ulkusne bolesti. Kasnije se može javiti rana sitost (osjećaj punoće nakon unosa malih količina hrane), ukoliko rak izazove opstrukciju pilorične regije ili ukoliko želudac postane nerastezljiv u slučaju linitis plastice. Disfagija Disfagija može nastati ukoliko rak u području kardije želuca opstruira gastroezofagealni spoj. Česte tegobe su gubitak tjelesne težine ili snage, obično zbog ograničenja u prehrani. Obilna hematemeza ili melena nisu česte, međutim, sekundarna anemija može nastati zbog skrivenog krvarenja. Katkad prvi simptom može biti posljedica metastaza (žutica, ascites, frakture).

Fizikalni nalaz može biti uredan ili ograničen na pojavu krvi u stolici. Kasnije u tijeku bolesti patološki nalazi uključuju epigastričnu masu, povećane umbilikalne, lijeve supraklavikularne ili lijeve aksilarne limfne čvorove, hepatomegaliju te tvorbu rektuma ili jajnika. Također se mogu pojaviti lezije u plućima, CNS–u i kostima.

Diferencijalna dijagnoza često uključuje peptički ulkus i njegove komplikacije.

Kad postoji sumnja na rak želuca, treba učiniti endoskopiju s višestrukim biopsijama i četkanjem sluznice za citologiju. U određenim slučajevima ukoliko se učini biopsija koja je ograničena samo na sluznicu, može se previdjeti tumorsko tkivo u podsluznici. RTG, osobito s dvostrukim barijevim kontrastom, može otkriti lezije, ali rijetko zamjenjuje endoskopiju.

U bolesnika kod kojih je otkriven rak treba učiniti CT toraksa i abdomena radi utvrđivanja proširenosti tumora. Ukoliko CT ne otkrije metastaze, potrebno je učiniti endoskopki ultrazvuk radi utvrđivanja dubine tumorske invazije i zahvaćenosti regionalnih limfnih čvorova. Ovisno o nalazima određuje se terapija i prognoza bolesti.

Potrebno je učiniti osnovne pretrage krvi uključujući KKS, elektrolite i pretrage jetrene funkcije radi procjene anemije, hidracije, općeg stanja i mogućih jetrenih metastaza. Karcinoembrionalni antigen (CEA) treba odrediti prije i nakon operacije.

Prognoza najviše ovisi o stadiju no krajnje preživljenje je loše (5–godišnje preživljenje: <5 do 15%) iz razloga što se većina bolesnika otkriva u uznapredovaloj fazi bolesti. Ukoliko je tumor ograničen na mukozu (sluznicu) ili submukozu (podsluznicu), petogodišnje preživljenje može biti do 80%. Za tumore koji zahvaćaju lokalne limfne čvorove, preživljenje iznosi od 20–40%. Proširena bolest gotovo uvijek dovodi do smrti unutar godine dana. Limfom želuca ima bolju prognozu ( vidi: Limfom sluzničnog limfnog tkiva (MALT) i vidi: Ne-Hodgkinovi limfomi).

Metastaze ili opsežno zahvaćanje limfnih čvorova onemogućuju provođenje kurativnog kirurškog zahvata te je kod većine bolesnika potrebno provoditi palijativne postupke. Dakako, prava proširenost tumora često zapravo nije poznata prije kirurškog zahvata. Palijativni kirurški zahvat uključuje postavljanje gastroenterostome, radi zaobilaženja pilorične opstrukcije, te je treba učiniti samo ako se na taj način može poboljšati kvaliteta bolesnikova života. Neoperabilni bolesnici se liječe polikemoterapijskim protokolima (5–fluorouracil, doksorubicin, mitomicin, cisplatina ili leukovorin u različitim kombinacijama) koji mogu dovesti do privremenog odgovora, ali slabog učinka u pogledu 5–godišnjeg preživljavanja. Zračenje ima ograničeni pozitivni učinak.