Adolescencija je vrijeme za razvoj samostalnosti. Tipično, adolescenti ostvaruju svoju neovisnost dovodeći u pitanje ili osporavajući pravila svojih roditelja (ili skrbnika), što s vremena na vrijeme može dovesti do kršenja tih pravila. Roditelji i zdravstveni djelatnici moraju razlikovati povremene pogreške prosudbe, koje su normalne i očekivane, od stupnja lošeg ponašanja koji zahtijeva stručnu intervenciju. Jačina i učestalost prekršaja su vodiči u tom razlučivanju. Na primjer, učestalo opijanje, kao i ponavljajuće markiranje ili krađa su mnogo značajniji od izoliranih epizoda istih djelatnosti. Upozoravajući znakovi koji upućuju na štetno ponašanje su smanjena uspješnost u školi i bježanje od kuće. Posebno zabrinjavaju adolescenti koji sami sebi ili drugima prouzrokuju ozbiljnu ozljedu ili koji koriste oružje u borbi.
Budući da su adolescenti mnogo više nezavisni i mobilni nego što su bili kao djeca, često su izvan direktnog fizičkog nadzora odraslih. U takvim okolnostima adolescenti sami određuju svoje ponašanje, na što mogu utjecati zrelost i izvršno funkcioniranje. Roditelji više vode, nego što izravno kontroliraju postupke svoje djece. Preuzimanje rizika, ekstremno ponašanje i testiranje sposobnosti normalne su radnje tijekom adolescencije. Za adolescente koji osjećaju toplinu i podršku od svojih roditelja je manje vjerojatno da će razviti ozbiljan problem, kao i za one čiji roditelji prenose jasna očekivanja u pogledu ponašanja svoje djece te su dosljednji u postavljanju granica i praćenju ponašanja.
Autoritativni roditeljstvo je roditeljski stil u kojem djeca sudjeluju u postavljanju obiteljskih očekivanja i pravila. Taj roditeljstki stil, za razliku od oštrog ili dopustivog roditeljstva, će najvjerojatnije promovirati zrelo ponašanje u adolescenata.
Autoritativni roditelji obično koriste sustav postupnog davanja povlastica, u kojima se adolescentima u početku daju mali komadići odgovornosti i slobode (npr. briga za kućne ljubimce, obavljanje kućanskih poslova, kupovanje odjeće, uređenje njihovih soba, upravljanje džeparcem, odlazak na društvene događaje s prijateljima, vožnja). Ako se adolescenti dobro nose s tom odgovornosti ili privilegijom tijekom određenog vremenskog razdoblja, daju im se dodatne povlastice. S druge strane, loša prosudba ili nedostatak odgovornosti dovode do gubitka povlastica. Svaka nova povlastica zahtijeva pomno praćenje od strane roditelja kako bi bili sigurni da adolescenati postupaju u skladu s dogovorenim pravilima. Autoritativno roditeljstvo uključuje postavljanje granica što je važno za zdrav razvoj adolescenata.
Neki roditelji i njihovi adolescenti se sukobljavaju oko svega. U tim situacijama, glavni problem je zapravo kontrola. Mladi žele imati kontrolu nad svojim životima, ali roditelji nisu spremni prepustiti tu kontrolu. U tim situacijama, svatko može imati koristi od toga da roditelji biraju svoje bitke i fokusiraju svoje napore na postupke adolescenata (primjerice na pohađanje škole, izvršavanje kućanskih zadataka), a ne na izražavanje (npr. oblačenje, frizuru, način zabave).
Adolescenti čije je ponašanje opasno ili na drugi način neprihvatljivo, unatoč roditeljskim nastojanjima, može im biti potrebna stručna intervencija. Poremećaji zlouporabe droga su čest okidač za probleme u ponašanju, te kao takvi zahtijevaju specifično liječenje. Poremećaji u ponašanju mogu biti simptom poremećaja učenja, depresije, ili drugih duševnih zdravstvenih poremećaja. Takvi poremećaji mogu zahtijevati liječenje lijekovima, kao i savjetovanje. Ako roditelji nisu u stanju ograničiti opasno ponašanje svog djeteta, mogu zatražiti pomoć od pravnog sustava te im može biti dodijeljen socijalni radnik kako bi im pomogao u provođenju razumnih kućanskih pravila.
Specifični poremjećaji ponašanja
Ometajući poremećaji ponašanja su česti tijekom adolescencije.
Poremećaj pažnje i hiperaktivnost (ADHD) je najčešći poremećaj mentalnog zdravlja u dječjoj dobi, a često traje i u adolescenciji i odrasloj dobi. Nekad je smatran kao "neprilika" dječje dobi, ali sada istraživanja pokazuju loše dugoročne funkcionalne ishode u djece s dijagnosticiranim ADHD-om u odnosu na njihove vršnjake. Bihevioralna terapija i terapija lijekovima može poboljšati rezultate. Kliničari trebaju nastaviti liječenje i praćenje adolescentnih bolesnika kojim je dijagnosticiran ADHD u djetinjstvu. Iako je korištenje supstanci češće među ljudima s ADHD-om, čini se kako liječenje ADHD-a stimulansima ne povećava rizik od razvoja poremećaja ovisnosti, a može im čak i smanjiti rizik.
Kliničari su upozorili da bi trebalo pažljivo dijagnosticirati ADHD prije početka liječenja, jer druga stanja, kao što su depresija ili poteškoće u učenju, se mogu prvotno manifestirati simptomima nepažnje te mogu oponašati ADHD. U nekim slučajevima, adolescent se može žaliti na simptome nepažnje u pokušaju da dobije recept za stimulanse, bilo kao pomoćno sredstvo u učenju, bilo rekreativno. Zbog visokog potencijala za zlouporabu i razvoj ovisnosti, stimulanse treba propisati samo nakon što je dijagnoza ADHD-a potvrđena.
Druga česta ometajuća ponašanja u djetinjstvu su poremećaj s prkošenjem i protivljenjem i poremećaj ponašanja u užem smislu. Ova stanja se obično liječe psihoterapijom djeteta te pružanjem savjeta i podrške roditeljima.
Nasilje
Djeca povremeno budu uključena u fizički sukob i nasilničko ponašanje, uključujući virtualno nasilje. Tijekom adolescencije, učestalost i ozbiljnost nasilnih interakcija se može povećati. Iako su nasilni događaji u školama često naglašeni i popraćeni od strane medija, adolescenti su češće izloženi nasilnim događajima (ili učestalije prijetnjama nasiljem) kod kuće ili izvan škole. Mnogi faktori doprinose povećanom riziku od adolescentnog nasilja, uključujući:
-
poremećaje u razvoju
-
članstvo u bandi
-
pristup vatrenom oružju
-
zlouporabu droga
-
siromaštvo
Malo je dokaza koji ukazuju na vezu između nasilja i genetskih defekata ili kromosomskih abnormalnosti.
Pripadnost bandi je povezana s nasilnim ponašanjem. Mladenačke bande su samo–stvorene udruge s 3 ili više člana, tipično u dobi od 13 do 24 godine. Bande obično imaju ime i simbole identifikacije, poput osobitog načina odijevanja, korištenja određenih znakova rukama, određenih tetovaža ili grafita. Neke bande zahtijevaju od budućih članova da izvedu neka nasilna djela prije učlanjivanja.
Prevencija nasilja počinje već u ranom djetinjstvu s održavanjem discipline bez primjene nasilja. Ograničavanje izloženosti nasilju putem medija i video igara može biti pomoći, jer se pokazalo kako izloženost djece slikama nasilja dovodi do desenzitiviranosti djece na nasilje, te na prihvaćanje nasilja kao sastavnog dijela njihovog života. Djeca školske dobi trebaju imati pristup sigurnom školskom okruženju. Starija djeca i adolescenati ne bi trebali imati nenadziran pristup oružju te bi trebali biti naučeni kako treba izbjegavati visokorizične situacije (npr. mjesta i okolnosti gdje su drugi u posjedu oružja, ili uživaju alkohol ili droge), te kako smiriti napete situacije.
Sve žrtve nasilja treba poticati na razgovor s roditeljima, nastavnicima, pa čak i s njihovim liječnikom o problemima s kojima se suočavaju.