Infekcije mokraćnog sustava (IMS) povezane s kateterom su infekcije karakterizirane pozitivnim nalaz urinokulture dobivenim dva ili više dana nakon postavljanja urinarnog katetera. Nosioci urinarnih katetera imaju veću sklonost bakteriuriji i IMS. Simptomi mogu biti nejasni ili mogu ukazivati na sepsu. Dijagnoza ovisi o postojećim simptomima. Obrada uključuje analizu urina i urinokulturu uzetu nakon vađenja starog i postavljanja novog katetera. Najučinkovitija mjera za prevenciju je izbjegavanje nepotrebnih kateterizacija i uklanjanje katetera što je prije moguće.
(Vidjeti Uvod u infekcije mokraćnog sustava [IMS].)
Bakterije mogu ući u mokraćni mjehur prilikom postavljanja katetera, kroz lumen katetera ili po vanjskoj stijenci katetera. Oko stijenke katetera te oko uroepitela dolazi do stvaranja biofilma. Bakterije ulaze u biofilm, koji ih štiti od mehaničkog protoka urina, obrane domaćina i antibiotika, što otežava eliminaciju bakterija. Čak i uz strogo poštivanje pravila asepse prilikom postavljanja katetera i njege, vjerojatnost za razvoj značajne bakteriurije je 3 do 10% za svaki dan od kada je kateter postavljen. Od ukupno 10 do 25 % pacijenata s bakterijurijom razviti će IMS. Bolesnici koji razviju bakteriuriju imaju 10 do 25% izgleda da razviju i simptome IMS, dok je sepsa manje česta.
Rizici za IMS povećavaju se s duljinom nošenja urinarnog katetera, ženskim spolom, šećernom bolesti, otvaranjem zatvorenog sistema katetera i nepoštivanjem pravila asepse prilikom postavljanja. Postavljeni urinarni kateter može pogodovati i gljivičnim IMS.
IMS također se može razviti u žena i nekoliko dana nakon što je kateter uklonjen.
Simptomi i znakovi
Pacijenti s infekcijom mokraćnog sustava (IMS) povezanom s kateterom ne mogu imati neke od simptoma tipičnih kod IMS-a (dizurija, učestalo mokrenje), ali mogu se žaliti na osjećaj da moraju mokriti ili nelagodni osjećaj suprapubično. Međutim, takvi simptomi mogu biti uzrokovani i opstrukcijom katetera ili razvojem kamenaca u mjehuru. Akutni ili kronični pijelonefritis također se može razviti bez tipičnih simptoma od strane urinarnog trakta. Pacijenti mogu imati nespecifične simptome kao što su opća slabost, vrućica, bol u slabinama, anoreksija, alterirani neurološki status i znakovi za sepsu.
Dijagnoza
Testiranje se radi samo u pacijenata koji možda budu zahtijevali liječenje, uključujući one koji imaju simptome i oni koji imaju visoki rizik za razvoj sepse, kao što su
-
Bolesnici s granulocitopenijom
-
Imunosuprimirani bolesnici s transplantiranim organom
-
Trudnice
-
Bolesnici koji se podvrgavaju urološkoj operaciji
Dijagnostičko testiranje uključuje analizu urina i urinokulturu. Ako se sumnja na bakterijemiju, uzorkuju se hemokulture. Urin za urinokulturu treba biti uzet nakon zamjene katetera (kako bi se izbjeglo kultiviranje kolonizirajućih bakterija) i to sterilnom tehnikom direktno iz katetera pomoću igle i šprice, kako bi se kontaminacija uzorka svela na minimum.
Svim ženama kojima je uklonjen kateter preporučuje se učiniti urinokulturu u roku od 48 sati bez obzira na prisutnost simptoma.
Liječenje
Asimptomatski bolesnici niskog rizika se ne liječe. Simptomatski bolesnici kao i oni visokog rizika liječe se antibioticima i potpornim mjerama. Kateter treba zamijeniti prilikom početka liječenja. Empirijski izbor antibiotika isti je kao za akutni pijelonefritis. Ponekad uvede se dodatno i vankomicin. Nakon toga se, na osnovu nalaza urinokulture i antibiograma, uvodi antibiotik najužeg spektra djelovanja. Iako optimalna duljina liječenja nije jasno definirana, ona obično traje 7 do 14 dana u bolesnika sa zadovoljavajućim kliničkim odgovorom, uključujući i regresiju sistemskih manifestacija bolesti.
Asimptomatske žene i muškarci kojima je nedavno izvađen kateter koji imaju infekciju mokraćnog sustava (IMS) s pozitivnim nalazom urinokulture trebaju biti liječeni prema nalazu urinokulture. Optimalna dužina liječenja nije poznata.
Prevencija
Najučinkovitija mjera prevencije je izbjegavanje kateterizacije i uklanjanja katetera u najkraćem mogućem roku. Strogo pridržavanje aseptičkih tehnika te održavanje zatvorenog sustava drenaže urina također može smanjiti rizik. Koliko često i je li uopće potrebno rutinski mijenjati kateter nije poznato. Intermitentna kateterizacija nosi manji rizik od nošenja trajnog katetera i trebala bi se koristiti kad god je to moguće. Antibiotska profilaksa i kateteri obloženi antibiotikom više se ne preporučuju za nositelje trajnih katetera.
Ključne točke
-
Dugotrajna upotreba trajnih katetera povećava rizik od bakteriurije, iako je bakteriurija obično asimptomatska.
-
Simptomatska IMS može se manifestirati sistemskim znakovima (npr. febrilitetom, promijenom mentalnog statusa, sniženim krvnim tlakom) s oskudnim ili čak potpuno odsutnim simptomima karakterističnim za IMS.
-
Potrebno je učiniti analizu urina i urinokulturu kod pacijenata s prisutnim simptomima ili u onih s visokim rizikom od sepse (npr. imunokompromitirani).
-
Terapija je ista kao kod drugih kompliciranih IMS.
-
Kad god je moguće, treba izbjegavati korištenje urinarnih katetera ili ih ukloniti čim prije.