IMS povezane s kateterom (IMSPK) su infekcije karakterizirane pozitivnim nalaz urinokulture dobivenim dva ili više dana nakon postavljanja urinarnog katetera. Nosioci urinarnih katetera imaju veću sklonost bakteriuriji i IMS. Simptomi mogu biti nejasni ili mogu ukazivati na sepsu, a dijagnoza ovisi o kliničkoj slici. Obrada uključuje analizu urina i urinokulturu uzetu nakon vađenja starog i postavljanja novog katetera. Najučinkovitija mjera za prevenciju IMSPK je izbjegavanje nepotrebnih kateterizacija i uklanjanje katetera što je prije moguće.
(Vidjeti Uvod u infekcije mokraćnog sustava [IMS].)
Bakterije mogu ući u mokraćni mjehur prilikom postavljanja katetera, kroz lumen katetera ili po vanjskoj stijenci katetera. Oko stijenke katetera te oko uroepitela dolazi do stvaranja biofilma. Bakterije ulaze u biofilm, koji ih štiti od mehaničkog protoka urina, obrane domaćina i antibiotika, što otežava eliminaciju bakterija. Čak i uz strogo poštivanje pravila asepse prilikom postavljanja katetera i njege, vjerojatnost za razvoj značajne bakteriurije je 3 do 10% za svaki dan od kada je kateter postavljen. Bolesnici koji razviju bakteriuriju imaju 10 do 25% izgleda da razviju i simptome IMS, dok je sepsa manje česta.
Rizici za IMS povećavaju se s duljinom nošenja urinarnog katetera, ženskim spolom, šećernom bolesti, otvaranjem zatvorenog sistema katetera i nepoštivanjem pravila asepse prilikom postavljanja. Postavljeni urinarni kateter može pogodovati i gljivičnim IMS.
IMS također se može razviti u žena i nekoliko dana nakon što je kateter uklonjen.
Simptomi i znakovi
Bolesnici s IMSPK ne mogu imati neke od tipičnih simptoma IMS (poput dizurije i učestalog mokrenja), ali se mogu žaliti na potrebu za mokrenjem ili na suprapubičnu nelagodu. Međutim, takvi simptomi mogu biti uzrokovani i opstrukcijom katetera ili razvojem kamenaca u mjehuru. Akutni ili kronični pijelonefritis također se može razviti bez tipičnih simptoma od strane urinarnog trakta. Bolesnici mogu imati nespecifične simptome poput slabosti, febriliteta, lumbalnih bolova, anoreksije, promijene mentalnog statusa i znakova sepse.
Dijagnoza
Obrada se provodi samo u bolesnika koji bi mogli zahtijevati liječenje, uključujući simptomatske bolesnike i one s visokim rizikom od sepse, kao što su
-
Bolesnici s granulocitopenijom
-
Imunosuprimirani bolesnici s transplantiranim organom
-
Trudnice
-
Bolesnici koji se podvrgavaju urološkoj operaciji
Dijagnostička obrada uključuje analizu urina i urinokulturu, a u slučaju suspektne bakterijemije i hemokulturu. Urin za urinokulturu treba biti uzet nakon zamjene katetera (kako bi se izbjeglo kultiviranje kolonizirajućih bakterija) i to sterilnom tehnikom direktno iz katetera pomoću igle i šprice, kako bi se kontaminacija uzorka svela na minimum.
Svim ženama kojima je uklonjen kateter preporučuje se učiniti urinokulturu u roku od 48 sati bez obzira na prisutnost simptoma.
Liječenje
Asimptomatski bolesnici niskog rizika se ne liječe. Simptomatski bolesnici kao i oni visokog rizika liječe se antibioticima i potpornim mjerama. Kateter treba zamijeniti prilikom početka liječenja. Empirijski izbor antibiotika isti je kao za akutni pijelonefritis, uz eventualni dodatak vankomicina. Nakon toga se, na osnovu nalaza urinokulture i antibiograma, uvodi antibiotik najužeg spektra djelovanja. Iako optimalna duljina liječenja nije jasno definirana, ona obično traje 7 do 14 dana u bolesnika sa zadovoljavajućim kliničkim odgovorom, uključujući i regresiju sistemskih manifestacija bolesti.
Asimptomatske žene i muškarci kojima je nedavno izvađen kateter s pozitivnim nalazom urinokulture trebaju biti liječeni prema nalazu urinokulture. Optimalna dužina liječenja nije poznata.
Prevencija
Najučinkovitija mjera prevencije je izbjegavanje kateterizacije i uklanjanja katetera u najkraćem mogućem roku. Strogo pridržavanje aseptičkih tehnika te održavanje zatvorenog sustava drenaže urina također može smanjiti rizik. Koliko često i je li uopće potrebno rutinski mijenjati kateter nije poznato. Intermitentna kateterizacija nosi manji rizik od nošenja trajnog katetera i trebala bi se koristiti kad god je to moguće. Antibiotska profilaksa i kateteri obloženi antibiotikom više se ne preporučuju za nositelje trajnih katetera.
Ključne točke
-
Dugotrajna upotreba trajnih katetera povećava rizik od bakteriurije, iako je bakteriurija obično asimptomatska.
-
Simptomatska IMS može se manifestirati sistemskim znakovima (npr. febrilitetom, promijenom mentalnog statusa, hipotenzijom) s oskudnim ili čak potpuno odsutnim simptomima karakterističnim za IMS.
-
Potrebno je učiniti analizu urina i urinokulturu kod pacijenata s prisutnim simptomima ili u onih s visokim rizikom od sepse (npr. imunokompromitirani).
-
Terapija je ista kao kod drugih kompliciranih IMS.
-
Kad god je moguće, treba izbjegavati korištenje urinarnih katetera ili ih ukloniti čim prije.