Adherencija (engl. compliance) označava razinu do koje pacijent prati terapijske upute. Adherencija u farmakoterapiji zahtijeva da se propisani lijek odmah pribavi, da se uzima u propisanoj dozi, intervalu doziranja, određenom trajanju liječenja, a važno je pridržavati se i posebnih uputa (npr. uzimanje lijeka bez hrane). Pacijenti bi trebali biti upućeni da svome liječniku priopće prekid ili promjenu načina uzimanja lijeka, iako to rijetko rade.
Samo polovica pacijenata nakon napuštanja liječničke ordinacije s receptom propisani lijek uzima prema uputi. Najčešći razlozi terapijske nesuradljivosti su:
Mnogi drutgi razlozi pridonose neadherenciji (vidjeti tablicu Uzroci terapijske nesuradljivosti).
Uzroci terapijske nesuradljivosti
|
Izvor
|
Uzrok
|
|---|
|
Pacijent
|
Apatija
Strah od uzimanja lijekova (npr. nuspojave, ovisnost)
Negiranje bolesti ili njene ozbiljnosti
Financijski problemi
Zaboravljivost
Krivo shvaćanje terapijskih uputa
Nepovjerenje u djelotvornost lijeka
Fizičke smetnje (npr. gutanja tableta ili kapsula, otvaranja bočica, podizanja recepta)
Smanjenje, fluktuacija ili nestanak simptoma
|
|
Lijek
|
Štetni učinci (stvarni ili zamišljeni)
Složene sheme (npr. učestalo doziranje, mnogo lijekova)
Nezgodna ili restriktivna upozorenja (npr. izbjegavati alkohol ili sir)
Sličan izgled lijekova
Neugodan okus ili miris
|
Djeca su rjeđe od odraslih adherentna prema terapijskoj shemi. Terapijska je suradljivost najlošija u kroničnim stanjima koja zahtijevaju složeno i dugotrajno liječenje (npr. juvenilni dijabetes, astma). Moguće je da roditelji ne razumiju jasno terapijske upute, a unutar 15 minuta zaborave oko polovice informacija koje im je pružio liječnik.
Starije osobe se pridržavaju terapijskih uputa kao i druge odrasle osobe. Međutim, čimbenici koji smanjuju suradljivost (npr. neadekvatna financijska situacija, korištenje nekoliko lijekova koji se uzimaju više puta dnevno) se češće javljaju u starijih osoba (vidjeti Problemi vezani uz lijekove u starijih: nedostatak suradljivosti). Kognitivna oštećenja mogu dodatno pogoršati suradljivost.
Najočitija posljedica terapijske nesuradljivosti je neuspjeh u izlječenju ili smanjenju tegoba. Procjenjuje se da terapijska nesuradljivost godišnje uzrokuje 125 000 smrti od srčanožilnih bolesti u SAD-u. Kad bi pacijenti uzimali lijekove kako je propisano, moglo bi se izbjeći: do 23 % smještaja u izvanbolničke stacionare, 10 % hospitalizacija, brojne liječničke posjete, kao i brojne dijagnostičke pretrage te nepotrebna liječenja. U nekim slučajevima, terapijska nesuradljivost zapravo može dovesti do pogoršanja bolesti. Na primjer, propuštena doza ili raniji prestanak antibiotske ili antivirusne terapije može dovesti do razvoja rezistentnih uzročnika.
Pružatelji zdravstvenih usluga mogu otkriti i pomoći u rješavanju terapijske nesuradljivosti. Pružatelji zdravstvenih usluga trebali bi pitati pacijenta koliko često propuštaju uzimati lijekove. Ljekarnik može primijetiti da bolesnik nije došao po novu dozu lijeka ili da prerano dolazi po novu dozu. Ljekarnik bi mogao pitati pacijenta "Kada ste posljednji put uzeli svoj lijek?". Provjeravanjem terapijskih uputa s pacijentom, ljekarnik može otkriti kako pacijent pogrešno razumije upute ili ima strahove te takve probleme ublažiti. Ljekarnik ili drugi zdravstveni djelatnik može preporučiti jednostavnije ili manje učestalo doziranje ili supstituirati lijek u sigurniji, učinkovitiji i jeftiniji. Dobra komunikacija između pacijenta i svih pružatelja zdravstvenih usluga koji skrbe o pacijentu je neophodna.