Karcinoidni tumori nastaju iz neuroendokrinih stanica probavnog trakta (90 %), gušterače i bronha. Više od 95 % svih probavnih karcinoida potječe iz tri sijela: crvuljka, ileuma i rektuma.
Iako su karcinoidi često benigni ili lokalno invazivni, oni koji zahvaćaju ileum i bronhe češće su maligni. Maligni tumori variraju od dobro diferenciranih do slabo diferenciranih, s odgovarajućom varijabilnošću u agresivnosti. Obično se šire u jetru i/ili regionalne limfne čvorove, iako su moguća i druga metastatska sijela.
Karcinoidi mogu biti:
Najčešći endokrinološki sindrom je karcinoidni sindrom, iako većina pacijenata s karcinoidnim tumorom ne razvije karcinoidni sindrom. Vjerojatnost da će tumor biti endokrinološki aktivan ovisi o njegovu ishodištu i najveća je za novotvorine ileuma i proksimalnog kolona (40 do 50 %), manja za bronhalne tumore, još manja za tumore apendiksa, a gotovo nikakva za rektalne tumore.
Sumnja na endokrinološki inertne karcinoide postavlja se na temelju simptoma i znakova, npr. boli, intraluminalnog krvarenja ili gastrointestinalne opstrukcije. Mogu se dijagnosticirati angiografijom, kompjutoriziranom tomografijom ili magnetskom rezonancijom. Karcinoidi tankog crijeva mogu uzrokovati defekte punjenja ili druge promjene uz barijev kontrast. Definitivna dijagnoza postavlja se histološkim pregledom nakon biopsije ili resekcije.
Procjena stadija tipično uključuje snimanje magnetskom rezonancijom, koje je vjerojatno poželjnije od CT-a, i ponekad snimanje tehnikama temeljenima na receptorima somatostatina, koje također mogu biti korisne u otkrivanju endokrinološki inertnih tumora.
Liječenje karcinoidnih tumora koji nisu metastazirali uglavnom je kirurško. Vrsta kirurškog zahvata ovisi o lokalizaciji tumora u gastrointestinalnom traktu te veličini tumora.
Dijagnostika i liječenje endokrinološki aktivnih karcinoidnih tumora opisani su pod karcinoidnim sindromom.