Simptomi koji ukazuju na sistemsku bolest mogu se naći u ustima i susjednim strukturama (vidi Uvod u pristup stomatološkom bolesniku i tablicu Oralni nalaz u sistemskim poremećajima). Stomatolog se treba konzultirati s liječnikom kada se sumnja na sistemski poremećaj, kada pacijent uzima određene lijekove (npr. Varfarin, bisfosfonati) i kad se mora procijeniti sposobnost pacijenta da izdrži opću anesteziju ili opsežnu oralnu operaciju.

Pacijenti s određenim srčanim bolestima mogu zahtijevati antibiotsku profilaksu radi sprečavanja bakterijskog endokarditisa prije nego što se podvrgnu određenim stomatološkim zahvatima (vidjeti tablicu Postupci koji zahtijevaju antimikrobnu profilaksu endokarditisa kod rizičnih bolesnika u SAD-u također vidi tablicu Preporučena profilaksa endokarditisa tijekom stomatoloških zahvata ili zahvata respiratornog trakta*).

Kod ljudi sa poremećajima koagulacije(hemofilija , akutna leukemija, trombocitopenija) potrebna je medicinska konzultacija prije stomatoloških zahvata(vađenje zuba, anestezija na n.alveolaris inferior, profesionalno čišćenje zubi). Pacijentima sa hemofilijom potrebno je ordinirati faktore zgrušavanja prije, tijekom i nakon vađenja zuba te stomatoloških zahvata koji zahtijevaju anesteziju. Hematolozi preferiraju da se pacijentima sa hemofilijom ordinira infiltracijska anestezija uvijek kada je to moguće.

Restaurativnu dentalnu medicinu je moguće u potpunosti izvesti u stomatološkoj ordinaciji, međutim kod pacijenata koji imaju poremećaj faktora VIII, preporuča se liječenje izvesti u općoj anesteziji unutar bolnice. Oralno kirurški zahvati se trebaju izvoditi u bolnici u dogovoru sa hematologom. Svi pacijenti sa poremećajima zgrušavanja nužno moraju dolaziti na kontrolne stomatološke preglede, čišćenje zubi, topikalnu fluoridaciju i preventivna pečaćenja kako bi se smanjila potreba za vađenjem zuba.

Adrenergični lijekovi , adrenalin i levonordefrin dodaju se lokalnim anesteticima kako bi se produljilo trajanje anestezije. U nekih kardiovaskularnih bolesnika, veća količina ovih lijekova može uzrokovati aritmiju, ishemiju miokarda ili povišenje krvnog tlaka. Čist anestetik daje se za zahvate koji traju < 45 min, dok se kod dužih zahvata gdje je nužna hemostaza bez povećanog rizika može dati do 0.04 mg adrenalina (2 ampule 1:100,000 adrenalina). Općenito, zdrava osoba ne bi smjela primiti > 0.2 mg adrenalina u jednom posjetu. Apsolutnom kontraindikacijom za primjenu adrenalina smatra se nakontrolirani hipertireoidizam; feokromocitom; krvni tlak > 200 mm Hg sistolički ili > 115 mm Hg dijastolički; nekontrolirane aritmije unatoč terapiji; nestabilna angina pektoris, infarkt miokarda ili moždani udar unutar 6 mjeseci.

Određeni stomatološki uređaji(elektrokauter, aparat za testiranje pulpe, ultrazvučni skidač kamenca) mogu ometati srčani stimulator rane generacije.

Kod pacijenta sa oslabljenim imunitetom, postoji predispozicija teških infekcija sluznice gljivicama, herpesom i virusima te rjeđe bakterijama. Infekcije mogu uzrokovati krvarenje, odgođeno zacjeljivanje ili sepsu. Displastične ili neoplastične oralne lezije mogu se razviti nakon nekoliko godina imunosupresije. Osobe sa AIDS-om mogu razviti Kaposijev sarkom, non-Hodgkinov limfom, dlakavu leukoplakiju, Kandidijazu, aftozne ulkuse, ili progresivan oblik parodontne bolesti, parodontitis povezan s HIV-om.

Stomatološko liječenje može biti komplicirano nekim endokrinim poremećajima. Na primjer, ljudi s hipertiroidizmom mogu razviti tahikardiju i pretjeranu anksioznost, kao i tireotoksičnu oluju ako im se daje epinefrin. Potreba za inzulinom može biti smanjena za vrijeme infekcije;doza inzulina zahtijeva redukciju kada je smanjen unos hrane zbog posoperativnih bolova. U osoba s dijabetesom, hiperglikemija s rezultirajućom poliurijom može dovesti do dehidracije, što rezultira smanjenim protokom sline (kserostomija), što uz povišenu razinu glukoze u slini, doprinosi karijesu.

Pacijenti koji primaju kortikosteroide i oni koji imaju adrenokortikalnu insuficijenciju mogu zahtijevati dodatne kortikosteroide tijekom većih stomatoloških zahvata. Pacijenti s Cushingovim sindromom ili koji uzimaju kortikosteroide mogu imati alveolarni gubitak kosti, prolongirano cijeljenje rana i povećanu krhkost kapilara.

Pacijenti s napadajima koji zahtjevaju zubne nadomjestke trebali bi imati fiksne radove koji se ne mogu gutati ili aspirirati. Pacijenti koji ne mogu učinkovito četkati ili čistiti zube koncem mogu koristiti 0,12% otopinu klorheksidina ujutro i prije spavanja. U mnogim zemljama izvan SAD-a klorheksidin je dostupan u koncentraciji od 0,2%. Međutim, nije se pokazalo da je ta veća koncentracija djelotvornija za zdravlje gingive,a može uzrokovati pojačano obojenje zuba.

Pacijenti s opstruktivnom apnejom u snu koji nisu u stanju podnijeti liječenje kontinuiranim pozitivnim tlakom dišnih puteva (CPAP) ili dvorazinskom maskom PAP (BiPAP), ponekad se liječe intraoralnim uređajem koji proširuje orofarinks. Ovaj tretman nije tako učinkovit kao CPAP, ali više pacijenata tolerira njegovu upotrebu.

Mnogi lijekovi uzrokuju suha usta (kserostomija), što je značajan zdravstveni problem, osobito kod gerijatrijskih bolesnika. Kauzativni lijekovi često imaju antikolinergičke učinke i uključuju određene antidepresive, antipsihotike, diuretike, antihipertenzive, anksiolitičke i sedativne lijekove, NSAID, antihistaminike i opioidne analgetike.

Neki citostatici (doxorubicin, 5-fluorouracil, bleomicin, dactinomicin, citozine, arabinoside, methotreksat) uzrokuju stomatitis, koji je izraženiji kod pacijenata koji od prije boluju od parodontoze. Prije propisivanja takvih lijekova treba učiniti potpunu sanaciju zubala i pacijentima treba dati detaljne upute o održavanju oralne higijene.

Lijekovi koji utječu na zgrušavanje krvi trebaju se ukinuti ili je potrebno modificirati terapiju prije oralnokirurških zahvata. Pacijenti koji uzimaju aspirin, NSAID ili klopidogrel trebaju u dogovoru s liječnikom koji je indicirao terapiju odlučiti o prestanku uzimanja lijeka prije zahvata i nastavku uzimanja lijeka nakon što je postignuta zadovoljavajuća hemostaza. Kod pacijenata na oralnim antikolagulansima kod kjih je INR < 4 nema potrebe za prekidanjem uzimanja lijeka s obzirom na to da je rizik od ozbiljnog krvarenja manji nego rizik nastanka tromboze kada se prestane sa uzimanjem lijeka. Za pacijente na hemodijalizi, zahvate je potrebno učiniti dan nakon dijalize kada prestane učinak heparina.

Fenitoin, ciklosporini i blokatori kalcijskih kanala, posebno nifedipin, značajno povećavaju mogućnost nastanka hiperplazije gingive. Javlja se kod 50 % pacijenata koji uzimaju fenitoin i 25% pacijenata koji uzimanju ciklosporine ili blokatore kalcijevih kanala. Međutim, hiperplaziju je moguće držati pod kontrolom redovnim čišćenjem zubi od strane stomatologa kao i poboljšanom oralnom higijenom.

Bifosfonati mogu dovesti do nastanka lijekovima uzrokovane osteonekroze čeljusti (BRONJ) nakon vađenja zubi. BRONJ se javlja primarno kod pacijenata na parenteralnim bifosfonatima zbog liječenja karcinoma, a vrlo rijetko se javlja kod peroralnih bifosfonata koji se daju za liječenje osteoporoze (0.1 %). Iznimna oralna higijena i učestali stomatološki pregledi mogu smanjiti rizik nastanka BRONJ-a , ali ne postoje definirani postupci kojima bi se moglo odrediti kod kojih pacijenata je povećan rizik nastanka. Prestanak uzimanja bifosfonata neće nužno smanjiti rizik nastanka BRONJ-a, ali može ubrzati gubitak kosti kod ljudi koji se liječe od osteoporoze.

Zračenje u području glave i vrata dovodi do oštećenja žlijezda slinovnica i uzrokuje kserostomiju koja pridonosi nastanku karijesa. Stoga je nužno da pacijenti održavaju iznimnu oralnu higijenu. Potrebno je svakodnevno korištenje fluoridnih gelova i fluoridnih otopina. Ispiranje 0.12% otopinom klorheksidina 30 do 60 s se preporuča ujutro i navečer. Kod pacijenata s osjetljivom i bolnom sluznicom, može se ordinirati viskozni preparat lidokaina kako bi mogli lakše jesti i odžavati higijenu.

Stomatološki pregledi se zakazuju svakih 3,4 ili 6 mj ovisno o prethodnom statusu. Vrlo često dolazi do nastanka ulkusa na ozračenim područjima ispod proteze, stoga je nužno redovno pregledavati ležište proteze i istu podložiti kada je to potrebno. Rani karijes može se zaustaviti i liječiti preparatima koji sadrže kalcijeve fosfopeptide i amorfni kalcijev fosfat. Ove preparate može aplicirati doktor dentalne medicine ili pacijent sam kod kuće.

Kod pacijenta koji su završili terapiju zračenjem vrlo često se razvija bolni mukozitis, gubitak okusa i trizmus zbog fibroze žvačnih mišića. Trizmus je moguće prevenirati redovnim vježbanjem otvaranja usta (20 maksimalnih otvaranja 3-4 puta na dan).