Ponašanje vezano uz spavanje kulturološki je uvjetovano a problemi se opisuju kao ponašanje koje se razlikuju od prihvaćenih običaja ili normi. U kulturama gdje djeca spavaju odvojeno od roditelja u istoj kući, poteškoće vezane uz spavanje su među najčešćim problemima s kojima se suočavaju roditelji i djeca.
Za svu dojenčad preporuča se spavanje na leđima kako bi se smanjio rizik od iznenadne dojenačke smrti sindroma iznenadne smrti dojenčeta . Spavanje na trbuhu ili na boku smatra se rizičnim faktorom za nastanak SIDS-a. Posebno su rizična novorođenčad koju roditelj uspava na boku a samo se okrene na trbuh kasnije.
Spavanje zajednosmatra se spavanje roditelja i dijeteta u neposrednoj blizini (na istoj ili različitoj površini), mogu se vidjeti, čuti i/ili dodirivati. Aranžman spavanja u neposrednoj blizini roditelja i djeteta može uključivati:
Roditelj i dijete često spavaju u istom krevetu što je još uvijek kontroverzna praksa. Postoje kulturološki i osobni razlozi zbog kojih se roditelji odluče spavati u istom krevetu s djetetom uključujući pogodnost dojenja, maženja, omogućuje im sigurnost i nadzor djeteta čak i dok spavaju. Međutim, spavanje u istom krevetu vezan je uz rizik od SIDS-a, kao i ozljeda ili smrti uslijed gušenja, davljenja i zarobljavanja.
Spavanje u istoj sobi također omogućuje blizinu djeteta, olakšava hranjenje, pružanje utjehe i nadzora ali uz veću sigurnost od spavanje u istom krevetu. Iz tih razloga, preporučuje se spavanje u istoj sobi ali ne u istom krevetu barem prvih nekoliko mjeseci života.
Djeca općenito počinju prihvaćati dnevno–noćni raspored spavanja od 4 - 6 mj.. Tegobe pri spavanju nakon ove dobi poprimaju različite oblike, uključujući tegobe uspavljivanja, česta noćna buđenja, atipični raspored spavanja tijekom dana i ovisnost o hranjenju ili nošenju kod uspavljivanja. Ovi problemi vezani su s očekivanjima roditelja, djetetovim temperamentom, biološkim ritmovima te interakcijom između roditelja i djeteta.
Čimbenici koji utječu na obrasce spavanja razlikuju se ovisno o dobi. Za dojenčad prirođeni biološki obrasci su centralni. Oko 9. mj i opet oko 18. mj, poremećaji spavanja postaju uobičajeni jer:
-
Razvija se anksioznost od odvajanja anksioznost od odvajanja.
-
Djeca se počinju kretati samostalno i kontrolirati svoju okolinu.
-
Često imaju kasno popodnevni odmor.
-
Mogu postati pretjerano stimulirani igrom prije spavanja.
-
Noćne more postaju češće Noćne more.
Kod male ali i starije djece, emocionalni čimbenici i uspostavljanje navika postaju sve važniji. Stresna zbivanja (npr. selidba, bolest) mogu uzrokovati akutne tegobe spavanja.
Procjena
Anamneza
Anamneza je usmjerena na okruženje u kojem dijete spava, ustaljenost odlaska na spavanje, rituala oko spavanja i očekivanja roditelja. Detaljan opis prosječnog dana djeteta može biti od koristi. Anamnezom treba ispitati stresne čimbenike u djetetovom životu poput poteškoća u školi, izloženosti uznemirujućim televizijskim programima i napitcima koji sadrže kofein. Podaci o nedosljednom vremenu odlaska na spavanje, bučnom i kaotičnom okolišu ili čestim pokušajima djeteta da manipulira sa spavanjem ukazuje na potrebu promjene načina života. Izrazita frustracija roditelja ukazuje na napetost unutar obitelji ili na nedosljednost roditelja.
Dnevnik spavanja vođen tijekom nekoliko noći može pomoći prilikom pronalaženja neuobičajenih obrazaca i poremećaja spavanje poremećaja spavanjamjesečarenje, noćni strahovi. Pažljivo ispitivanje starije djece i adolescenata o školi, prijateljima, strahovima, depresivnim simptomima i sveukupnom mentalnom stanju često otkriva izvor problema spavanja.
Tjelesni pregled i pretrage
Pregled i dijagnostičke pretrage pružaju vrlo malo podataka.
Liječenje
Uloga kliničara je pružiti objašnjenja i mogućnosti roditeljima koji onda moraju uvesti promjene. Pristup je drugačiji ovisno o dobi i okolnostima. Novorođenčad često smiruje povijanje, zvukovi okoliša i kretanje. Međutim, zibanje djeteta dok ne zaspi onemogućuje da se samo nauči uspavati što je važan razvojni zadatak. U zamjenu za zibanje preporuča se roditelju mirno sjediti pokraj kreveta dok dijete samo ne zaspi, na taj način će se naučiti samo uspavati.
Sva djeca se bude tijekom noći, djeca koja su naučena zaspati sama ponovno će se sama uspavati. Kada dijete ne može ponovno zaspati, roditelj ga treba obići kako bi se uvjerio da je sve u redu, djetetu potom treba dozvoliti da se samo uspava.
Kod starije djece odlazak na spavanje olakšava razdoblje mirnih aktivnosti, poput čitanja prije spavanja. Važno je uvijek imati isto vrijeme odlaska na spavanje, a ustaljeni ritual pomaže maloj djeci. Razgovor s djetetom o dnevnim doživljajima često uklanja noćne more i buđenje. Poticanje tjelovježbe tijekom dana, izbjegavanje zastrašujućih televizijskih programa i izbjegavanje vrijeme odlaska u krevet kao objekt manipulacije također pomaže prilikom sprječavanja tegoba sa spavanjem.
U slučaju da su stresni događaji uzrok tegoba, razuvjeravanje i ohrabrivanje su učinkoviti. Dopuštanje djetetu da spava u krevetu roditelja u takvim okolnostima prolongira problem a ne riješava ga.