Izraz cerebralna paraliza se odnosi na neprogresivne sindrome obilježene poremećajem voljnih pokreta ili položaja tijela, a koji nastaju zbog prenatalnih razvojnih malformacija i perinatalnog ili postnatalnog oštećenja središnjeg živčanog sustava. Sindromi se očituju prije 2. godine života. Dijagnoza se postavlja klinički. Liječenje može uključivati fizikalnu i radnu terapiju, proteze, lijekove ili injekcije botulinum toksina, ortopedski kirurški zahvat, intratekalnu primjenu baklofena ili, u nekim slučajevima dorzalnu rizotomiju.

Cerebralna paraliza (CP) je skupina sindroma koji uzrokuju neprogresivni spasticitet, ataksiju ili nevoljne pokrete; to nije specifični poremećaj i jedan sindrom. Sindromi CP se pojavljuju u 0,1 do 0,2% djece, a pogađaju i do 15% nedonoščadi.

Etiologija je multifaktorijalna, a pravi je uzrok ponekad teško utvrditi. Značajnu ulogu imaju nedonošenost, poremećaji nastali in utero, novorođenačka encefalopatija i kernikterus. Perinatalni čimbenici (npr. perinatalna asfiksija, moždani udar, infekcije središnjeg živčanog sustava [SŽS]) vjerojatno uzrokuju 15 do 20% slučajeva.

Primjeri tipova CP

• Spastična diplegija nakon prijevremenog poroda

• Spastična kvadripareza nakon perinatalne asfiksije

• Atetotične i distonične forme nakon perinatalne asfiksije ili kernikterusa

Trauma središnjeg živčanog sustava ili teški sistemski poremećaj (npr. moždani udar, meningitis, sepsa, dehidracija) u ranom djetinjstvu također mogu uzrokovati sindrom CP.

Oko 25% bolesnika i to najčešće kod spastičnog tipa imaju i druge smetnje. Mogu se pojaviti strabizam i druge poteškoće vida. Djeca s atetozom uslijed kernikterusa često imaju gluhoću i paralizu pogleda prema gore.

Mnoga djeca sa spastičnom hemiplegijom ili paraplegijom imaju normalnu inteligenciju; djeca sa spastičnom kvadriplegijom ili mješovitim sindromom mogu imati ozbiljan iintelektualni deficit.

Atetoza, samo–ozljeđivanje i hiperuricemija u dječaka ukazuju na Lesch– Nyhanov sindrom.

Kožne ili očne abnormalnosti mogu ukazivati na tuberoznu sklerozu, neurofibromatozu, ataksiju–teleangiektaziju, von Hippel–Lindauovu bolest ili Sturge– Weberov sindrom.

Kod infantilne spinalne mišićne atrofije, mišićnih distrofija i poremećaja neuromuskularne spojnice koji su povezani s hipotonijom i hiporefleksijom obično nedostaju znakovi bolesti mozga.

Adrenoleukodistrofija počinje kasnije u djetinjstvu, ali druge leukodistrofije počinju ranije i mogu se zamijeniti za CP.

Kada anamneza i/ili MR mozga ne mogu jasno utvrditi uzrok, laboratorijskim ispitivanjem treba isključiti progresivne bolesti nakupljanja koje zahvaćaju motorički sustav (npr. Tay-Sachsova bolest, metakromatska leukodistrofija, mukopolisaharidoza) i metaboličke poremećaje (npr. poremećaj metabolizma organskih kiselina ili aminokiselina).

Na ostale progresivne bolesti (npr. infantilnu neuroaksonsku distrofiju) mogu ukazati pretrage živčane provodljivosti i elektromiografija. Ove i mnoge druge bolesti mozga koje uzrokuju CP (i druge manifestacije) sve se više otkrivaju genetičkim testiranjem na specifičnu bolest ili na više bolesti (microarray i ispitivanje cijelog egzoma).

• Fizikalna i radna terapija

• Ortoze, fizikalna terapija, lijekovi ili operacija za liječenje spastičnosti

• Injekcije botulinum toksina

• Intratekalno baklofen

• Druga pomagala

Obično se prvo koriste fizikalna i radna terapija za istezanje, jačanje i olakšavanje izvođenja kretnji, te se nastavljaju koristiti. Ortoze, terapija ograničenja i lijekovi mogu biti dodani.

Botulinum toksin se može ubrizgati u mišiće kako bi se smanjilo njihovo neravnomjerno povlačenje u zglobovima i spriječile fiksne kontrakture.

Lijekovi poput baklofena, benzodiazepina (npr. diazepama), tizanidina i ponekad dantrolena mogu ublažiti spasticitet. Intratekalna primjena baklofena (preko potkožne pumpice i katetera) predstavlja najučinkovitiji oblik liječenja kod teškog spasiticiteta.

Ortopedska kirurgija (npr. mišićno–tetivnih spojeva) može ublažiti ograničenu pokretljivost zglobova ili njihov nepravilan položaj. Selektivna dorzalna rizotomija, koju izvodi neurokirurg, može pomoći djeci sa spasticitetom koji zahvaća prvenstveno noge, a kognitivne sposobnosti su dobre.

Kada intelektualna ograničenja nisu teška, djeca mogu pohađati redovitu nastavu i sudjelovati u prilagođenim programima vježbanja, pa čak i natjecanjima. Mogu biti potrebne govorne vježbe ili drugi oblici olakšavanja komunikacije.

Čak i neka teško pogođena djeca mogu imati koristi od vježbanja izvođenja svakodnevnih aktivnosti (npr. pranja, oblačenja, hranjenja), što povećava njihovu neovisnost i jača njihovo samopouzdanje, a uvelike olakšava teret članovima obitelji i drugim njegovateljima. Pomagala mogu povećati mobilnost i komunikacije, pomažu u održavanju raspona pokreta, te pomažu s svakodnevnim aktivnostima. Međutim, nekoj djeci je, u različitoj mjeri, potreban doživotni nadzor i pomoć.

Mnoge ustanove uspostavljaju tranzicijske programe za pacijente kad postanu odrasli i imaju manje podrške za pomoć s posebnim potrebama.

Roditelji djeteta s kroničnim ograničenjima trebaju pomoć i vodstvo u razumijevanju statusa i potencijala djeteta te u suočavanju s vlastitim osjećajima krivnje, ljutnje, poricanja i tuge (vidi Učinci na obitelj). Ovakva djeca dosežu svoj maksimalni potencijal samo uz stabilnu, osjećajnu roditeljsku skrb i uz pomoć javnih i privatnih organizacija (npr. javno zdravstvenih organizacija, organizacija za rehabilitaciju, osnovnih zdravstvenih organizacija kao što je, u SAD–u, United Cerebral Palsy Association).

• Cerebralna paraliza (CP) je skupina poremećaja koji uzrokuju neprogresivni spasticitet, ataksiju i/ili nevoljne pokrete.

• Etiologija je često multifaktorijalna i ponekad nejasna, ali uključuje prenatalne i perinatalne čimbenike koji su povezani s malformacijama ili oštećenjima središnjeg živčanog sustava (SŽS-a) (npr. genetske bolesti, in utero poremećaji, nedonošenost, kernikterus, perinatalna asfiksija, moždani udar, infekcije SŽS-a).

• Intelektualna oštećenja i druge neurološke manifestacije (npr. strabizam, gluhoća) nisu dio sindroma, ali mogu biti prisutni ovisno o uzroku.

• Simptomi se očituju prije 2. godine, kasniji nastanak sličnih simptoma ukazuje na drugi neurološki poremećaj.

• Treba napraviti MR mozga i, ako je potrebno, testiranje na nasljedne metaboličke i neurološke poremećaje.

• Liječenje ovisi o vrsti i stupnju invaliditeta, koriste se fizikalna i radna terapija, neka djeca imaju koristi od primjene ortoza, botulinum toksina, benzodiazepina i drugih miorelaksansa, intratekalnog baklofena i/ili operacije (npr. oslobađanja mišića ili tetiva, rijetko dorzalne rizotomije).