Shizofrenija

Autor: Carol Tamminga, MD
Urednik sekcije: doc. prim. dr. sc. Tomislav Franić, dr. med.
Prijevod: Ćulum Marin, dr. med.

Shizofrenija je obilježena psihozom (gubitkom dodira sa stvarnošću), halucinacijama (lažnim doživljajima), sumanutostima (umišljenim uvjerenjima), neorganiziranim govorom i ponašanjem, zaravnjenim afektom (ograničenim rasponom emocija), kognitivnim deficitom (poremećenim zaključivanjem i rješavanjem problema) te profesionalnom i društvenom disfunkcijom. Uzrok nije poznat, no postoje jaki dokazi o genetičkom nasljeđu i utjecaju vanjskih faktora. Simptomi obično započinju u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi. Prije nego što se postavi dijagnoza, jedan ili više simptoma moraju trajati ≥6 mj. Liječi se farmakoterapijom, kognitivnom terapijom i psihosocijalnom rehabilitacijom. Rano dijagnosticiranje i liječenje poboljšava dugoročni ishod.

(Vidi također Uvod u shizofreniju i povezane poremećaje.)

Psihoza se odnosi na simptome kao što su sumanutosti, halucinacije, neuređen tok misli i govora te bizarno i neprikladno ponašanje (uključujući katatoniju) koji ukazuju na to kako pacijent ne testira realitet.

Diljem svijeta, prevalencija shizofrenije iznosi oko 1%. Učestalost u muškaraca i žena je podjednaka i relativno stalna u raznim kulturama. Urbani život, siromaštvo, traume u djetinjstvu, zanemarivanje i prenatalne infekcije su čimbenici rizika, a postoji i genetska predispozicija (1). Stanje počinje u kasnoj adolescenciji i traje cijeli život, obično sa slabom psihosocijalnom funkcijom.

U prosjeku počinje u ranim i srednjim 20-ima kod žena, a nešto ranije kod muškaraca; oko 40% muškaraca imaju svoju prvu psihotičnu epizodu prije 20 godina. Početak u djetinjstvu je rijedak, no bolest se može pojaviti u ranoj adolescenciji ili kasnijoj životnoj dobi (kada se ponekad naziva parafrenijom).

Literatura

  • Schizophrenia Working Group of the Psychiatric Genomics Consortium. Biološki uvid iz 108 genetičkih lokusa povezanih s shizofrenijom. Nature 511(7510):421-427, 2014. doi: 10.1038/nature13595.

Etiologija

Iako je specifičan uzrok nepoznat, shizofrenija ima biološku osnovu, kao što pokazuju

Neki stručnjaci predlažu da se shizofrenija javlja u osoba s neurorazvojnim podložnostima te da početak, remisije i recidivi simptoma predstavljaju rezultat međudjelovanja između tih, trajnih slabosti i stresora iz okoliša.

Neurorazvojna ranjivost

Iako se shizofrenija rijetko manifestira u ranom djetinjstvu, čimbenici u djetinjstvu utječu na nastanak bolesti u odrasloj dobi. Ovi faktori rizika uključuju

  • Genetska predispozicija

  • Intrauterina, porodina ili postnatalna komplikacija

  • Virusna infekcija SŽS-a

  • Trauma i zanemarivanje u djetinjstvu

Premda većina osoba sa shizofrenijom nema pozitivnu obiteljsku anamnezu, dokazan je utjecaj genskih čimbenika. Osobe koje imaju rođaka u 1. koljenu sa shizofrenijom su u oko 10%-12%–tnom riziku od razvoja bolesti, u usporedbi s 1% u općoj populaciji. Jednojajčani blizanci pokazuju sukladnost od oko 45%.

Opasnost od razvoja bolesti povećavaju majčino izgladnjivanje, izloženost majke gripi tijekom 2. tromjesečja trudnoće, porođajna težina <2500 g, Rh nepodudarnost u drugoj trudnoći te hipoksija.

Neurobiološke i neuropsihijatrijske pretrage ukazuju kako se poremećeno fino praćenje pogledom, poremećena kognitivna funkcija i pažnja te poremećeni prijenos osjeta pojavljuju češće u osoba sa shizofrenijom nego u općoj populaciji. Ovakvi nalazi također se pojavljuju u rodbine u 1. koljenu osoba sa shizofrenijom, kao i u pacijenata sa mnogim drugim psihijatrijskim poremećajima, te mogu predstavljati naslijeđenu sastavnicu podložnosti. Zajedničnost ovih nalaza u psihotičnim poremećajima sugerira da naše konvencionalne dijagnostičke kategorije ne odražavaju temeljne biološke razlike među psihozama (1).

Okolišni stresori

Stresori iz okoliša mogu potaknuti pojavu ili recidiv psihotičnih simptoma u podložnih osoba. Stresori mogu biti u prvom redu farmakološki (npr. psihoaktivne supstance, osobito marihuana) ili društveni (npr. nezaposlenost ili siromaštvo, odlazak na školovanje, prekid ljubavne veze, odlazak u vojsku); Postoje dokazi kako vanjski događaji mogu inicirati epigenetske promjene koje bi mogle utjecati na transkripciju gena i početak bolesti.

Zaštitni čimbenici koji mogu ublažiti učinak stresora na pojavu ili egzacerbaciju simptoma su adekvatan psihosocijalan suport, vještine suočavanja s bolešću i antipsihotici.

Literatura

  • Schizophrenia Working Group of the Psychiatric Genomics Consortium. Biološki uvid u 108 genetičkih lokusa povezanih sa shizofrenijom. Nature 511(7510):421-427, 2014. doi: 10.1038/nature13595.

Simptomi i znakovi

Shizofrenija je kronična bolest koja može napredovati kroz nekoliko faza, premda trajanje i očitovanje faza može varirati. Bolesnici sa shizofrenijom često pokazuju psihotične simptome prosječno 12 do 24 mj. prije nego što se jave liječniku, ali se danas poremećaj često prepozna u ranijim fazama.

Simptomi shizofrenije tipično smanjuju sposobnost izvršavanja kompleksnih i teških kognitivnih i motoričkih radnji; stoga često utječu na pacijentovu radnu sposobnost, društvene interakcije i osobnu njegu. Česti ishodi su nezaposlenost, društvena izolacija, oštećeni interpersonalni odnosi i smanjena kvaliteta života.

Faze shizofrenije

U prodromalnoj fazi, bolesnici ne moraju iskazivati simptome ili mogu pokazivati poteškoće u socijalnom funkcioniranju, imati blagu kognitivnu dezorganizaciju ili poremećaj percepcije, smanjenu sposobnost doživljavanja zadovoljstva (anhedonija) i druge opće poremećaje prilagodbe. Takvi znakovi mogu biti blagi i prepoznati tek retrospektivno ili postaju jasni s poremećajem društvenog, akademskog ili profesionalnog djelovanja.

U uznapredovaloj prodromalnoj fazi, mogu se pojaviti subklinički simptomi; oni uključuju socijalno povlačenje ili izolaciju, razdražljivost, sumnjičavost, neobične misli, perceptivne distorzije i neorganiziranost [1] Početak kliničke shizofrenije (sumanutosti i halucinacije) može biti nagao (kroz više dana ili tjedana) ili spor i podmukao (tijekom godina).

U ranoj fazi psihoze, simptomi su aktivni i često najizraženiji.

U srednjoj fazi, razdoblja sa simptomima mogu biti povremena (s jasnim egzacerbacijama i remisijama) ili trajna; dolazi do pogoršanja funkcionalnog deficita.

U kasnoj fazi bolesti, uspostavlja se jasna klinička slika bolesti, ali može varirati: može se stabilizirati, pogoršati, čak i nestati.

Kategorije simptoma u shizofreniji

Općenito, simptomi su kategorizirani kao

  • Pozitivni simptomi: nemogućnost normalnog funkcioniranja

  • Negativni: smanjenje ili gubitak normalne funkcije i afekta

  • Dezorganizirani: dezorganizirani misaoni tok i bizarno ponašanje

  • Kognitivni: oštećeno obrađivanje informacija i rješavanje problema

Pacijent može imati simptome iz jedne ili svih kategorija.

Pozitivni simptomi se mogu dodatno podijeliti kao

  • sumanutosti

  • Halucinacije

Sumanutosti su pogrešna uvjerenja od kojih pacijent ne odustaje unatoč svim dokazima koji govore da su pogrešna. Postoji nekoliko vrsta sumanutosti:

  • Persekutorne: pacijent vjeruje kako ga netko muči, prati, vara ili špijunira.

  • Ideje odnosa: pacijent vjeruje kako se odlomci iz knjiga, novina, riječi pjesama ili drugi znakovi iz okoliša odnose na njega.

  • Oduzimanje ili umetanje misli: pacijent vjeruje kako mu drugi mogu čitati misli, kako se njihove misli šalju drugima ili kako im misli i nagone nameće neka vanjska sila

Sumanutosti u shizofreniji su bizarne, nemoguće i ne dolaze is svakodnevnog životnog iskustva (npr. netko im je ukrao organ bez da je ostao vidljivi ožiljak).

Halucinacije su osjetne obmane koje nitko osim pacijenta ne doživljava. Mogu biti slušne, vidne, njušne, okusne ili osjetne, od kojih su slušne najčešće. Bolesnik može čuti glasove koji raspravljaju o njegovom ponašanju, međusobno razgovaraju ili daju kritičke i uvredljive primjedbe. Sumanutosti i halucinacije mogu bolesniku biti izrazito zamorne.

Negativni simptomi uključiti

  • Zaravnjeni afekt: pacijentovo lice ne izražava emocije, nepokretno je i slabo uspostavlja kontakt očima.

  • Osiromašenje govora: pacijent malo priča i daje kratke odgovore čime ostavlja dojam unutarnje praznine.

  • Anhedonija: smanjeni interes za uobičajene aktivnosti i pojačana aktivnost nesvrsihodnih radnji.

  • Asocijalnost: Manjak interesa za društvenim interakcijama.

Negativni simptomi često dovode do slabe motivacije i smanjenog osjećaja za svrhu i ciljeve.

Dezorganizirani simptomi, koje se mogu smatrati i pozitivnim simptomima uključuju,

  • Poremećaj mišljenja

  • Bizarno ponašanje

Tok misli je dezorganiziran, logoroičan, bez ciljne tendencije, skače s teme na temu. Govor može biti blago dezorganiziran pa sve do nesuvislog i nerazumljivog. Bizarno ponašanje može bili infantilno, agitirano, sa neurednim vanjskim izgledom, zanemarenom higijenom i neprimjerenim ponašanjem. Katatonija je ekstremni primjer bizarnog ponašanja koji uključuje zauzimanje krute poze, otpor pasivnim pokretima ili nesvrsihodna motorička aktivnost.

Kognitivni deficiti uključuju oštećenje sljedećih funkcija:

  • Pažnja

  • Brzina obrade podataka

  • Radna ili deklarativna memorija

  • Apstraktno mišljenje

  • Rješavanje problema

  • Razumijevanje društvenih interakcija

Bolesnikovo razmišljanje može biti kruto a sposobnost rješavanja problema, razumijevanja mišljenja drugih ljudi i učenja na osnovi iskustva se može smanjiti. Glavnu odrednicu sveukupne nesposobnosti predstavlja težina kognitivnog oštećenja.

Podtipovi shizofrenije

Neki stručnjaci dijele shizofreniju na deficitarne i nedeficitarne tipove na osnovi postojanja i izraženosti negativnih simptoma, poput otupljelog afekta, nedostatka motivacije i smanjenog osjećaja smisla.

Bolesnici s deficitarnim tipom imaju upadljive negativne simptome koji se ne mogu objasniti drugim čimbenicima (npr. depresijom, anksioznošću, nepoticajnim okruženjem, nuspojavama lijekova).

Osobe s nedeficitarnim tipom mogu imati sumanutosti, halucinacije i poremećaj mišljenja, no ne iskazuju negativne simptome.

Prethodno priznati podtipovi shizofrenije (paranoidni, dezorganizirani, katatonični, rezidualni, nediferencirani) nisu se pokazali valjanim ili pouzdanim te se više ne koriste.

Samoubojstvo

Oko 5 do 6% pacijenata sa shizofrenijom počini samoubistvo, oko 20% ga pokuša; a mnogo više ih ima značajne suicidalne ideje. Samoubojstvo je glavni uzrok prijevremene smrti među osobama sa shizofrenijom te djelomice objašnjava zbog čega ova bolest skraćuje životni vijek bolesnika za prosječno 10 god.

Rizik može biti posebno visok kod mladih muškaraca sa shizofrenijom i uporabom psihoaktivnih tvari. Rizik je također povećan kod bolesnika koji imaju simptome depresije ili osjećaj beznađa, koji su nezaposleni, koji su upravo izašli iz psihotične epizode ili su otpušteni iz bolnice.

Bolesnici koji boluju od shizofrenije s kasnim početkom te oni koji su bili dobrog premorbidnog funkcioniranja — upravo oni čija je prognoza glede oporavka najbolja — istodobno su i u najvećoj opasnosti od samoubojstva. Budući da u tih bolesnika ostaje očuvana sposobnost žalovanja i patnje, oni su skloni djelovati iz očaja, a zasnovanog na realističnom prepoznavanju učinka poremećaja.

Nasilje

Shizofrenija predstavlja relativno skromnu opasnost od nasilnog ponašanja. Prijetnje nasiljem i agresivni ispadi su puno češći nego izrazito opasno ponašanje. Zapravo, ljudi koji boluju od shizofrenije su općenito manje nasilni od generalne populacije.

Ovisnici o psihoaktivnim tvarima, pacijenti koji pate od persekutornih sumanutosti ili imperativnih halucinacija te terapijski nesuradljivi pacijenti su skloniji nasilju. Vrlo rijetko, jako deprimirana, izolirana ili paranoidna osoba napadne ili ubije nekoga koga doživljava kao izvor svojih tegoba (npr. osobu od autoriteta, slavnu osobu ili bračnog druga).

Literatura

  • 1. Tsuang MT, Van Os J, Tandon R, et alTsuang MT, Van Os J, Tandon R, et al: Attenuated psychosis syndrome in DSM-5. Schizophr Res 150(1):31–5, 2013.

Dijagnoza

  • Dijagnoza se zasniva na mjerilima objavljenima u Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, peto izdanje (DSM–V).

  • Kombinacija anamneze, simptoma i znakova

Što se ranije započne sa liječenjeme, ishod je bolji.

Ne postoji pretraga na shizofreniju. Dijagnoza se zasniva na opsežnom uzimanju anamneze, simptoma i znakova. Heteroanamnestički podatci, često od obitelji, prijatelja, nastavnika ili kolega, su bitni.

Prema DSM-5, dijagnoza zahtijeva:

  • ≥ 2 karakteristična simptoma (sumanutosti, halucinacije, dezorganizirani govor i ponašanje, negativni simptomi) u trajanju od barem 6 mj (simptomi moraju uključivati barem jedan od prva 3)

  • Prodromalni ili blagi znakovi bolesti sa društvenim, profesionalnim ili deficitom u osobnoj higijeni i njezi u trajanju od barem 6 mjeseci koji uključuje i 1 mjesec aktivnih simptoma.

Diferencijalna dijagnoza

Potrebno je, uz pomoć laboratorijskih i neuroradioloških pretraga kao i adekvatne anamneze, isključiti psihozu zbog drugih medicinskih bolesti ili zlouporabe psihoaktivnih supstanci. Premda neki bolesnici sa shizofrenijom na neuroradiološkim pretragama pokazuju strukturne abnormalnosti, one su nespecifične i ne predstavljaju veću dijagnostičku vrijednost.

Drugi psihički poremećaji sa sličnim simptomima obuhvaćaju nekolicinu koji su srodni shizofreniji:

Osim toga, kod nekih osoba afektivni poremećaji mogu izazvati psihozu.

Neuropsihološki testovi, neruroradiološke pretrage, EEG i drugi testovi moždane funkcije (npr. praćenje očima) ne pomažu u međusobnom razlikovanju glavnih psihotičnih poremećaja. Međutim, rana istraživanja (1) sugeriraju kako se rezultati takvih testova mogu koristiti za grupiranje pacijenata u 3 različita biotipa psihoze koji ne odgovaraju trenutnim kliničkim dijagnostičkim kategorijama.

Određeni poremećaji ličnosti (osobito shizotipni) se očituju simptomima sličnim shizofreniji, premda su oni obično blaži i ne uključuju psihozu.

Literatura

  • Clementz BA, Sweeney JA, Hamm JP, et al: Identifikacija različitih psihotičnih biotipova pomoću moždanih biomarkera. Am J Psychiatry 173(4): 373-384, 2016.

Prognoza

Studije izvedene iz RAISE (eng. Recovery After an Initial Schizophrenia Episode) inicijative pokazale su da je ishod bolji što se ranije i intenzivnije počne s liječenjem (1).

U prvih 5 godina od pojave simptoma opće funkcioniranje te društvena i radna umijeća mogu postepeno propadati, uz progresivno zanemarivanje osobne njege higijene. Negativni simptomi se mogu pojačati, a kognitivna funkcija može propadati. Nakon toga, razina invaliditeta dosegne plato. Neki dokazi ukazuju da se težina bolesti kasnije tijekom života može smanjiti, osobito u žena. Spontani poremećaji pokreta se mogu razviti u bolesnika s teškim negativnim simptomima i kognitivnom disfunkcijom, čak i kada se ne primjenjuju antipsihotici.

Shizofrenija se može pojaviti uz druge psihičke poremećaje. Kada je povezana s značajnim opsesivno-kompulzivnim simptomima, prognoza je posebno loša; a sa simptomima graničnog poremećaja ličnosti, prognoza je bolja. Oko 80% osoba sa shizofrenijom imat će tijekom života jednu ili više epizoda teške depresije.

U prvoj godini nakon postavljanja dijagnoze, prognoza je blisko povezana s terapijskom suradljivošću te izbjegavanjem psihoaktivnih supstanci.

Sve u svemu, trećina bolesnika postigne značajno i trajno poboljšanje; trećina bude nešto bolje, ali uz povremene relapse i zaostalu disfunkciju; a trećina ostane ozbiljno i trajno onesposobljena. Samo oko 15% svih bolesnika u potpunosti se oporavi do razine funkcioniranja prije bolesti.

Čimbenici povezani s dobrom prognozom uključuju

  • Dobro premorbidno funkcioniranje (npr uspješno završen studij, velika poslovna sposobnost)

  • Kasno i / ili iznenadno nastupanje bolesti

  • Obiteljska anamneza afektivnih poremećaja, osim shizofrenije

  • Minimalni kognitivni poremećaj

  • Nekoliko negativnih simptoma

  • Kraće trajanje neliječene psihoze

Čimbenici povezani s lošom prognozom uključuju

  • Mlada dob kod pojave

  • Loše premorbidno funkcioniranje

  • Pozitivna obiteljska anamneza

  • Mnogo negativnih simptoma

  • Dulje trajanje neliječene psihoze

Muškarci imaju lošiji ishod nego žene; žene bolje reagiraju na liječenje antipsihoticima.

Abuzus psihoaktivnih tvari predstavlja znakovit problem u velikog broja bolesnika sa shizofrenijom. Postoje dokazi koji pokazuju kako uporaba marihuane i drugih halucinogena negativno utječe na pacijente sa shizofrenijom te se stoga preporuča stroga apstinencija i agresivno liječenje ovisnosti. Abuzus psihoaktivnih tvari je znakoviti prognostički čimbenik lošeg ishoda te može dovesti do terapijske nesuradljivosti, ponavljanih recidiva, čestih rehospitalizacija, smanjenja funkcije i gubitka društvene potpore, uključujući i beskućništvo.

Literatura

  • RA1SE: Oporavak nakon početne epizode shizofrenije - istraživački projekt Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje (NIMH)

Liječenje

  • Antipsihotici

  • Rehabilitacija, uključujući kognitivni oporavak i potporne službe društvene zajednice:

  • Psihoterapija, usmjerena na trening otpornosti

Vrijeme od početka psihotičnih simptoma i prvog liječenja korelira s brzinom i kvalitetom početnog odgovora na liječenje. Kad se rano liječe, bolesnici na liječenje odgovaraju brže i potpunije. Bez trajne primjene antipsihotika nakon početnog napada, 70 do 80% bolesnika ima ponovljeni napad unutar 12 mj. Trajna primjena antipsihotika može smanjiti učestalost recidiva tijekom 1. god. na oko 30% ili niže uz dugodjelujući terapiju. Liječenje psihofarmakom se nastavlja kroz 1 do 2 god. nakon prve epizode. Ako su pacijenti duže bili bolesni, terapija se nastavlja duži niz godina.

Opći ciljevi za liječenje shizofrenije su

  • Smanjiti težinu psihotičnih simptoma

  • Očuvanje psihosocijalne funkcije

  • Spriječiti ponavljanje simptomatskih epizoda i daljnje propadanje funkcioniranja

  • Smanjiti uporabu ilegalnih droga

Glavne sastavnice liječenja su antipsihotici, rehabilitacija putem potpornih organizacija i zajednice te psihoterapija. Budući da je shizofrenija dugotrajna i recidivirajuća bolest, podučavanje bolesnika vještinama samopomoći predstavlja značajan sveukupan cilj. Pružanje informacija o poremećaju (psihoedukacija) roditeljima mlađih pacijenata može smanjiti postotak recidiva (1,2). (Vidi American Psychiatric Association’s Practice Guideline for the Treatment of Patients With Schizophrenia, 2nd Edition. Practice Guideline for the Treatment of Patients With Schizophrenia, 2nd Edition, APA)

Na osnovi njihovog specifičnog neurotransmitorskog afiniteta za receptore i aktivnost lijekovi se dijele na tipične (konvencionalne) antipsihotike i antipsihotike 2. generacije (ADG). ADG mogu pružiti izvjesne prednosti, kako u smislu nešto veće učinkovitosti (premda je generalna učinkovitost za ADG kao skupinu upitna u usporedbi s tipičnim antipsihoticima) i smanjene vjerojatnosti ekstrapiramidalnih nuspojava i srodnih nepoželjnih učinaka. Međutim, rizik od metaboličnog sindroma (višak abdominalne masti, otpornosti na inzulin, dislipidemija, hipertenzija) je veći kod ADG nego kod tipičnih antipsihotika. Nekoliko antipsihotika u obje skupine može uzrokovati dugi QT sindrom i na kraju povećati rizik od fatalnih aritmija; lijekovi poput tioridazina, haloperidola, risperidona, olanzapina i ziprasidona.

Rehabilitacija i potporne službe društvene zajednice

Psihosocijalne obuke i programi za profesionalnu rehabilitaciju mogu pomoći mnogim pacijentima raditi, kupovati i brinuti se za sebe; upravljati domaćinstvom, slagati se s drugima i raditi s djelatnicima za duševno zdravlje.

Osobito važno može biti potpomognuto zapošljavanje, kod kojeg se bolesnici smještaju u radnu sredinu u kojoj se mogu nametnuti te gdje im se omogućuje bolja prilagodba poslu uz pomoć mentora. S vremenom mentor počinje služiti samo kao potpora pri rješavanju poteškoća ili kao pomoć u komunikaciji s poslodavcima.

Potporne službe omogućavaju mnogim bolesnicima sa shizofrenijom da žive u zajednici. Premda većina pacijenata može živjeti samostalno, nekima je potreban smještaj u posebne, nadzirane stanove gdje sa njima stanuje i zaposlenik koji osigurava terapijsku suradljivost. Programi pružaju stupnjevanu razinu nadzora u različitim životnim uvjetima, od 24–satne potpore do povremenih kućnih posjeta. Ovi programi potiču bolesnikovu samostalnost, a istodobno pružaju dovoljno skrbi kojom se smanjuje vjerojatnost recidiva i potrebe za hospitalizacijom. Pouzdani programi liječenja u društvenoj zajednici pružaju pomoć bolesnicima u njihovim domovima ili na drugim lokacijama, a zasnovani su na velikom omjeru zaposlenika prema bolesnicima; timovi za liječenje direktno omogućavaju sve ili gotovo sve potrebne usluge.

Kod teških recidiva može biti potrebna hospitalizacija ili nadzor bolničkom okruženju, a ako bolesnik predstavlja prijetnju sebi ili drugima, nužna je i prisilna hospitalizacija . Usprkos najboljim rehabilitacijskim i potpornim službama društvene zajednice, mali postotak pacijenata, osobito pacijenti s teškim kognitivnim deficitima i terapijski rezistentni, treba dugotrajnu institucionalizaciju ili drugi oblik potporne skrbi.

Kognitivna terapija može pomoći nekim pacijentima. Ova terapija je dizajnirana da poboljša neurokognitivne funkcije (npr pažnju, radnu memoriju, izvršne funkcije) i pomoći pacijentima iznova ili ponovno naučiti kako izvršavati određene zadatke. Ova terapija može omogućiti pacijentima da bolje funkcioniraju.

Psihoterapija

Cilj psihoterapije je razvijanje suradljivog odnosa između bolesnika, obitelji i liječnika, tako da bolesnik može razumijeti svoju bolest i naučiti kako joj pristupiti, uzimati lijekove prema uputama i učinkovitije podnositi stres.

Premda se često poduzima individualna psihoterapija u kombinaciji s lijekovima, postoji mali broj empirijskih smjernica. Najučinkovitija psihoterapija će biti ona koja se u početku usmjerava na bolesnikove osnovne društvene potrebe, omogućuje potporu i poduku glede prirode bolesti, promiče prilagodbene aktivnosti i zasnovana je na empatiji i izrazitom razumijevanju shizofrenije. Mnogi bolesnici trebaju izrazitu psihološku potporu kako bi se prilagodili mogućoj i doživotnoj bolesti koja može značajno oštetiti funkcioniranje.

Pored individualne psihoterapije, došlo je do značajnog razvoja kognitivno-bihevioralne terapije za shizofreniju. Na primjer, ova terapija, provedena u individualnom ili grupnom setingu, se može usredotočiti na načine kako umanjiti sumanute misli.

Za bolesnike koje žive sa svojim obiteljima, psihoedukacijske obiteljske intervencije mogu smanjiti učestalost recidiva. Obiteljima često pomažu potporne i zagovorničke skupine poput Američke "National Alliance for the Mentally Ill".

Literatura

Ključne točke

  • Shizofrenija je karakterizirana psihozom, halucinacijama, sumanutostima, dezorganiziranim govorom i ponašanjem, zaravnjenim afektom, kognitivnim, deficitom, profesionalnom i socijalnom disfunkcijom.

  • Samoubojstvo je najčešći uzrok prerane smrti.

  • Prijetnje nasiljem i manji agresivni ispadi su puno češći od pravog agresivnog ponašanja, ali takvo ponašanje je češće kod osoba s paranoidnom psihozom koji koriste ilegalne psihoaktivne supstance.

  • Antipishotičnu terapiju je potrebno uvesti rano, odabirati ju ponajprije na osnovi nepoželjnih učinaka, načinu primjene i bolesnikovom prethodnom odgovoru na lijek.

  • Psihoterapija pomaže pacijentima razumjeti i kontrolirati bolest, pomaže pri terapijskoj suradljivosti i pomaže učinkovitijem nošenju sa stresom.

  • Uz liječenje, trećina bolesnika postigne značajno i trajno poboljšanje; trećina bude nešto bolje, ali uz povremene relapse i zaostalu disfunkciju; a trećina ostane ozbiljno i trajno onesposobljena.

Više informacija

  • American Psychiatric AssociationAmerican Psychiatric Association

  • National Alliance on Mental IllnessNational Alliance on Mental Illness

Politika privatnosti