Pogreška dostupnosti

Pogreška dostupnosti je kada kliničari odaberu prvu stvar koja im padne na pamet. To često pogrešno procjenjuje prethodnu vjerojatnost bolesti, jer nedavna ili nezaboravna iskustva čine određenu dijagnozu "dostupnijom" da je se sjetimo. Iskustvo često dovodi do precjenjivanja vjerojatnosti kada postoji sjećanje na dramatičan slučaj, u koji je uključen pacijent koji se loše ponašao ili tužba. Na primjer, liječnik koji je nedavno propustio dijagnozu plućne embolije u zdrave mlade žene koja je imala nejasnu nelagodu u prsima, ali bez drugih nalaza ili očiglednih faktora rizika, mogao bi precijeniti rizik od plućne embolije u sličnih bolesnika i vjerojatnije je da će naručiti CT angiografiju za slične bolesnike unatoč vrlo maloj vjerojatnosti bolesti. Iskustvo također može dovesti do podcjenjivanja. Na primjer, mlađi specijalizant koji je vidio samo nekoliko bolesnika s boli u prsima, a svi su ispostavili benignog uzroka, može početi raditi površne procjene te tegobe, čak i među populacijom u kojoj je prevalencija bolesti visoka.

Pogreška prikazivanja

Pogreška prikazivanja je kada se kliničari usredotoče na prisutnost ili odsutnost klasičnih manifestacija bolesti bez uzimanja u obzir prevalenciju bolesti. Na primjer, iako nekoliko sati nejasne nelagode u prsima, kod mršavog, atletski građenog 60-godišnjaka bez poznatih zdravstvenih problema i koji se sada osjeća dobro, ne odgovara tipičnom profilu infarkta miokarda, bilo bi nerazumno odbaciti tu mogućnost jer je infarkt miokarda čest među muškarcima te dobi i ima vrlo promjenjive manifestacije.. S druge strane, kod 20-godišnjeg zdravog muškarca s naglim naletom teške, oštre boli u prsima i bolovima u leđima može se posumnjati da ima disecirajuću aneurizmu torakalne aorte jer su te kliničke značajke uobičajene u disekciji aorte. Kognitivna pogreška je ne uzimanje u obzir činjenicu da su disekcije aorte iznimno rijetke kod 20-godišnjeg, inače zdravog bolesnika; ta se bolest može odbaciti, a druge, vjerojatnije uzroke (npr. pneumotoraks, pleuritis) treba uzeti u obzir. Pogreška prikazivanja se također događa kada kliničari ne prepoznaju da pozitivni rezultati ispitivanja, u populaciji u kojoj je testirana bolest rijetka, vjerojatnije odgovaraju lažno pozitivnim nego stvarno pozitivnim rezultatima.

Prerano zaključivanje

Prerano zaključivanje je skok u zaključke. To je jedna od najčešćih pogrešaka; kliničari brzo dijagnosticiraju (često se temelje na prepoznavanju uzoraka), a ne razmatraju druge moguće dijagnoze i prestaju prikupljati podatke. Pretpostavljena dijagnoza se često niti ne potvrdi odgovarajućim ispitivanjima. Pogreške preranog zaključivanja mogu se pojaviti u svakom slučaju, ali su osobito česte kada se čini da bolesnici imaju pogoršanje poznatog poremećaja - npr. ako se žena s anamnezom višegodišnje migrene javi s jakom glavoboljom (a zapravo ima subarahnoidalno krvarenje) glavobolja se može pogrešno smatrati još jednim napadom migrene. Varijacija preranog zaključivanja nastaje kada idući kliničari (npr. konzultanti na kompliciranom slučaju) bezuvjetno prihvate prethodnu radnu dijagnozu bez samostalnog prikupljanja i pregleda relevantnih podataka. Elektronički medicinski zapisi mogu pogoršati pogreške preranog zaključivanja jer se pogrešne dijagnoze mogu razmnožavati sve dok se ne uklone.

Sidrena pogreška

Sidrene pogreške su kad se kliničari nepokolebljivo prilijepe za početni dojam, čak i kad se akumuliraju oprečni i oprečni podaci. Na primjer, radna dijagnoza akutnog pankreatitisa je sasvim razumna u 60-godišnjeg muškarca s boli u epigastriju i mučninom, koji sjedi nagnut naprijed i stišće trbuh, a ima anamnestički podatak o nekoliko alkoholnih pankreatitisa i tvrdi da su bolovi tada bili slični sadašnjima. Međutim, ako pacijent tvrdi da nije konzumirao alkohol dugi niz godina i ima normalne razine pankreasnih enzima, kliničar koji jednostavno odbaci ili nađe izliku (npr. pacijent laže, laboratorijska pogrešku) za ove proturječne podatke čini sidrenu pogrešku. Kliničari bi trebali promatrati sukobljene podatke kao dokaz potrebe da se i dalje traži istinska dijagnoza (akutno MI), a ne kao anomalije koje ne treba zanemariti. U nekim slučajevima u kojima su počinjene sidrene pogreške možda nema podržanih dokaza (za pogrešnu dijagnozu).

Pristranost potvrde

Pristranost potvrde je "branje trešanja", što znači da kliničari selektivno prihvaćaju kliničke podatke koji podržavaju željenu hipotezu i zanemaruju podatke koji ne. Pristranost potvrde često uključuje grešku sidrenja kada kliničar koristi potvrdne podatke kako bi podržao usidrenu hipotezu čak i kada su također dostupni jasno oprečni dokazi. Na primjer, liječnik se može čvrsto držati elemenata anamneze koji sugeriraju akutni koronarni sindrom (AKS) kako bi potvrdio izvornu sumnju na AKS čak i kad su serijski EKG-ovi i srčani enzimi normalni.

Pogreške u atribuciji

Pogreške u atribuciji uključuju donošenje odluka na temelju negativnih stereotipa, što kliničare može navesti da ignoriraju ili minimiziraju mogućnost ozbiljnih bolesti. Na primjer, kliničari mogu pretpostaviti da je pacijent u nesvijesti s neugodnim mirisom alkohola „samo još jedan pijanac“ i time propustiti hipoglikemiju ili intrakranijalnu ozljedu, ili mogu pretpostaviti da poznati narkoman s bolovima u leđima jednostavno traži drogu te propustiti epiduralni apsces zbog upotrebe prljavih igala. Psihijatrijski pacijenti koji razviju fizički poremećaj posebno su podložni greškama u atribuciji, jer ne samo da su podložni negativnom stereotipiziranju, već često opisuju svoje simptome na nejasan, nedosljedan ili zbunjujući način, zbog čega neoprezni kliničari pretpostavljaju da su njihove pritužbe mentalnog porijekla.

Afektivna greška

Afektivna greška uključuje prepuštanje osobnim osjećajima (pozitivnim ili negativnim) o pacijentu da utječu na odluke. Na primjer, izbjegavanje neugodnih, ali potrebnih testova ili pregleda zbog naklonosti ili simpatije prema pacijentu (npr. izbjegavanje zdjeličnog pregleda na skromnom pacijentu ili krvnih nalaza na teško bolesnom pacijentu koji ima loše vene). Ili slično, ne provesti standardnu procjenu kod nesimpatičnog pacijenta (npr. smanjujući značaj dispneje kod verbalno napasnog pacijenta ili osobe s KOPB-om koja i dalje puši).

Minimiziranje kognitivne pogreške

Neke konkretne strategije mogu pomoći u smanjenju kognitivnih pogrešaka. Obično, nakon anamneze i fizikalnog pregleda, kliničari formiraju radnu dijagnozu koja se temelji na heuristici. U ovom je trenutku relativno lako umetnuti formalnu stanku za razmišljanje i postaviti nekoliko pitanja:

• Ako to nije radna dijagnoza, što bi drugo moglo biti?

• Koje bi najopasnija stvar to mogla biti?

• Postoje li dokazi koji su u suprotnosti s radnom dijagnozom?

Ova pitanja mogu pomoći u proširenju diferencijalne dijagnoze kako bi se obuhvatile stvari koje su možda izostavljene zbog kognitivnih pogrešaka i tako potaknule kliničare da dobiju dodatne potrebne informacije.