Život u poodmakloj dobi je često vrijeme promjena (npr. umirovljenje, preseljenje) i prilagodbi na gubitke.

Umirovljenje je često prvi veliki prijelaz s kojim se suočavaju starije osobe. Njegovi učinci na fizičko i mentalno zdravlje razlikuju se od osobe do osobe, ovisno o stavu pojedinca prema istom, kao i razlogu za umirovljenje. Otprilike jedna trećina umirovljenika ima poteškoće u prilagodbi na pojedine aspekte umirovljenja, kao što je smanjenje prihoda i promijenjena društvena uloga i prava. Neki ljudi izaberu otići u mirovinu, s veseljem išćekujući napuštanje posla; drugi su prisiljeni umiroviti se (npr. zbog zdravstvenih problema ili gubitka posla). Odgovarajuća priprema za odlazak u mirovinu i savjetovanje za umirovljenike i obitelji koje se suočavaju s problemima može biti od pomoći.

Preseljenje se može dogoditi nekoliko puta tijekom starosti - primjerice u dom za starije osobe sa željenim sadržajima, u manji stan kako bi se umanjio teret uzdržavanja, k rodbini ili odrasloj djeci, ili u druge ustanove za suživot starijih osoba. Fizički i mentalni status značajni su prediktori prilagodbe na preseljenje, kao i smišljena i primjerena priprema. Ljudi koji loše reagiraju na preseljenje će vrlo vjerojatno živjeti sami, društveno izolirani, siromašni i depresivni. Muškarci češće reagiraju lošije od žena.

Što manje kontrole nad pokretima ljudi osjećaju da imaju, i što manje predvidljiv se novi okoliš čini, to je veći stres od preseljenja. Ljudi bi prethodno trebali biti dobro upoznati s novim uvjetima. Za ljude s narušenim kognitivnim sposobnostima, i korak od poznatog okruženja može pogoršati funkcionalnu ovisnost i poremetiti ponašanje. Zbog financijskih,društvenih, i drugih komplikacija, neki stariji ljudi osjećaju da moraju ostati u problematičnim domovima ili susjedstvu, unatoč njihovoj želji za preseljenjem. Socijalni radnici mogu pomoći takvim ljudima procijeniti njihove opcije za preseljenje ili preinaku doma.

Težak gubitak utječe na mnoge aspekte života starije osobe. Na primjer, društvena interakcija i društvo se smanjuju i društveni status se može promijeniti. Smrt supružnika utječe na muškarce i žene drugačije. U 2 godine nakon smrti supruge, stopa smrtnosti kod muškaraca teži povećanju, a pogotovo ako je smrt supruge bila neočekivana. Za žene koje su izgubile muža, podaci su manje jasni, ali u pravilu ne pokazuju povećanu stopu smrtnosti.

U vezi sa teškim gubitkom, neki poremećaji spavanja i anksioznost su normalni; ti učinci obično nestaju u nekoliko mjeseci bez medikamentozne terapije. Za razliku od toga, produljenu, patalošku tugu karakterizira sljedeće:

• Simptomi koji su tipični za veliku depresivnu epizodu, a koji traju > 2 mj

• Osjećaj krivnje o stvarima koje nisu izravno vezane za gubitak

• Misli o smrti nepovezane s preživljenjem

• Nezdrava zaokupljenost s bezvrijednošću

• Halucinacije osim slušnih i vidnih povezanih s pokojnikom

Pružatelji skrbi i zdravstveni djelatnici bi trebali tražiti takve simptome i biti svjesni da su ožalošćeni pacijenti pod visokim rizikom suicida i narušavanja zdravtsvenog statusa..

Pravovremeni screening za depresiju i suicidalne ideje je ključan. Savjetovanje i usluge podrške ( primjerice grupe podrške za udovice) mogu olakšati teške prijelaze. Kratkoročna uporaba anksiolitika može pomoći pacijentima s prekomjernom tjeskobom. Međutim, prekomjerno ili produljeno korištenje treba izbjegavati, jer to može utjecati na proces tugovanja i prilagodbe. Dugotrajna, patološka tuga obično zahtijeva psihijatrijsku procjenu i liječenje.