Mišićne distrofije su nasljedni, progresivni mišićni poremećaji koji su posljedica defekta u jednom ili više gena potrebnih za normalnu strukturu i funkciju mišića.
Kongenitalna mišićna distrofija:
Kongenitalna mišićna distrofija nije jedinstvena bolest, već se taj naziv odnosi na mišićnu distrofiju koja se manifestira kod novorođenčeta po rođenju, a uzrokovana je bilo kojim od nekoliko različitih, a rijetkih oblika mišićne distrofije. Navedeni rijetki oblici distrofija su recesivni tip bolesti te su rezultat mutacija različitih gena uključujući one koji kodiraju strukturne proteine bazalne membrane ili ekstracelularnoga matriksa mišićnih vlakana.
Na dijagnozu se posumnja kod svakog “mlohavog” novorođenčeta, ali ju se pomoću biopsije mišića mora razlikovati od kongenitalne miopatije.
Liječenje kongenitalne mišićne distrofije sastoji od potpornih mjera, uključujući fizikalnu terapiju, što može pomoći u očuvanju funkcije.
Emery-Dreifuss distrofija
E m e r y – Dreifussova distrofija se može nasljeđivati autosomno dominanto, autosomno recesivno (najrjeđe) ili kao X–vezana recesivna bolest. Sveukupna incidencija nije poznata. Žene mogu biti nosioci, no zbog X vezanog nasljedivanja klinički su pogođeni samo muškarci. Geni povezani s Emery–Dreifussovom distrofijom kodiraju izvjesni broj bjelančevina jezgrene ovojnice lamina A/C (autosomalno) i emerina (X vezano).
Simptomi i znakovi
Mišićna slabost i propadanje može započeti bilo kad prije 20. godine života i najčešće zahvaća biceps i triceps te rjeđe, distalne mišiće nogu. Rane kontrakture su karakteristične. Često je zahvaćeno srce, i to paraliza atrija, abnormalnosti provođenja (atrioventrikularni blok), kardiomiopatija i povećanom šansom za naglu smrt.
Dijagnoza
-
Analiza DNK
-
Ponekad biopsija mišića
Na dijagnozu ukazuje klinički nalaz, životna dob u kojoj se bolest pojavljuje te pozitivna obiteljska anamneza.
U prilog dijagnozi idu blago povišene razine CK u serumu i miopatske osobine na elektromiografiji. Analiza mutacije DNK iz leukocita periferne krvi je primarni potvrdni test. Ako genetsko testiranje ne potvrdi dijagnozu, tada se može izvršiti biopsija mišića.
Liječenje
Liječenje je usmjereno na sprječavanje kontraktura.
U bolesnika s abnormalnostima provođenja u srcu, ugradnjom pacemakera se može spasiti život.
Facioskapulohumeralna distrofija:
Facioskapulohumeralna mišićna distrofija (FSHMD) je najčešći oblik mišićne distrofije i javlja se u 7/1000 ljudi naprema 5/1000 ljudi s Duchenne ili Becker mišićna distrofija. To je autosomno dominantan poremećaj. U oko 98% pacijenata, FSHMD je uzrokovana delecijom na dugom kraku kromosoma 4 na lokusu 4q35. U oko 10 do 33% bolesnika, mutacija je de novo (sporadična). (1).
Literatura
-
1. Tawil R, Kissel JT, Heatwole C, et alTawil R, Kissel JT, Heatwole C, et al: Evidence-based sažetak smjernica: Evaluacija, dijagnoza i upravljanje facioskapulohumeralnu mišićne distrofije: Izvješće Smjernica razvoja, širenja i provedbu Pododbora za American Academy of Neurology i praksa Pitanja pregled vijeća Američkog udruženja neuromuskularnih & Elektrodijagnostički Medicine , Neurology 85:357–364, 2015. doi: 10.1212/WNL.0000000000001783.
Simptomi i znakovi
Facioskapulohumeralnu mišićnu distrofiju karakterizira slabost mišića lica i ramenog obruča. Simptomi se mogu razvijati u ranom djetinjstvu,a promjene su obično vidljive u tinejdžerskim godinama; 95% slučajeva očituju se do navršene 20-te godine života. Klasični oblik započinje tijekom adolescencije ili mlađe odrasle dobi a obilježen je polaganim napredovanjem i poteškoćama pri zviždanju, zatvaranju očiju i podizanju ruku (uslijed slabosti mišića stabilizatora lopatice). Pacijenti s vremenom primjete promjenu u izrazu lica.
Tijek je nepredvidiv: Mnogi pacijenti mogu imati normalan životni vijek. Ostali pacijenti su ograničeni na invalidska kolica u odrasloj dobi. Infantilni oblik, obilježen slabošću mišića lica, ramena i zdjelice pokazuje brzo napredovanje. Nemišićne promjene često povezane s ovim poremećajem su zamjedbeno oštećenje sluha i abnormalnosti krvnih žila mrežnice.
Dijagnoza
Na dijagnozu ukazuju karakteristična klinička slika, životna dob u kojoj se bolest pojavljuje i obiteljska anamneza a potvrđuje ju pretraga DNK.
Liječenje
Fizikalna terapija može pomoći u održavanju funkcije. Praćenje retinalne vaskularne abnormalnosti je neophodno kako bi se spriječio gubitak vida.
Limb-girdle distrofija
Postoji 31 podvrsta pojasnih distrofija, od kojih se 23 nasljeđuju autosomno recesivno, a 8 autosomno dominantno. Ukupna incidencija se procjenjuje na oko 20 do 40/1000000. Muškarci i žene su zahvaćeni podjednako.
Napredak molekularne biologije je pomogao u redefiniraju klasifikacije ovih poremećaja. Autosomno dominantni oblici su klasificirani kao LGMD 1A, -1B, -1C, i tako dalje,a recesivni oblici su klasificirani kao LGMD 2A, 2B, -2C, i tako dalje. Kod autosomno dominantnog podtipa otkriveno je nekoliko kromosomskih lokusa (5q [bjelančevinski produkt nije poznat]) kao i kod autosomno recesivnog podtipa (2q, 4q [beta–sarkoglikan], 13q [gama–sarkoglikan], 15q [kalpain, proteaza koja se aktivira pomoću Ca] i 17q [alfa–sarkoglikan ili adhalin]). Mogu biti pogođeni građevni (s distrofinom povezani glikoproteini) ili negrađevni (npr. proteaze) proteini.
Simptomi i znakovi
Pacijenti se prezentiraju s polaganom, progresivnom, simetričnom, proksimalnom mišićnom slabošću, sa ili bez zahvaćenosti mišića lica i smanjenim ili odsutnim tetivnim refleksima. Mišići zdjelice ili ramenog obruča često su zahvaćeni prvi. Raspon dobi za autosomno dominatne tipove u kojoj se pojavljuju simptomi je od ranog djetinjstva do odrasle životne dobi. Autosomno recesivni oblici bolesti započinju se manifestirati u djetinjstvu i zahvaćaju ponajprije zdjelični pojas.
Dijagnoza
-
Analiza DNK
-
Ponekad biopsija mišića
Dijagnoza limb-girdle pojasne distrofije se postavlja na temelju karakteristične kliničke slike, dobi prvih simptoma, kao i pozitivnom obiteljskom anamnezom te DNK analizom. Može se obaviti histologija mišića, imunocitokemija i Western blot analiza.
Liječenje
Liječenje limb- girdle distrofije usmjereno je na održavanju funkcije i sprečavanje kontraktura. Smjernice American Academy of Neurology preporučuju da novodijagnosticirani LGMD pacijenti koji imaju visoki rizik od srčanih komplikacija budu upućeni na kardiološku procjenu, čak i u odsustvu srčanih simptoma. Oni sa visokim rizikom od respiratorne infusicijencije trebaju proći testiranje plućne funkcije. Svi LGMD bolesnici bi trebali biti upućeni u specijalizirane centre s iskustvom u liječenju neuromuskularnih poremećaja.
Trenutno nikakvo liječenje na pokazuje značajnije rezultate (genska terapija, transplantacija mioblasta, miostatin antitijela ili hormon rasta), osim u istraživačkim studijama (2).
Literatura
-
1. Narayanaswami P, Weiss M, Selcen D, et alNarayanaswami P, Weiss M, Selcen D, et al: Evidence-based guideline summary: Diagnostis and tretmant of limb - girdl and distal dystrophies: report on guideline development subcommittee of the American Academy of Neurology and the Practice Issues Rewiev Panel of The American Association of Neuromuscular &Electrodiagnostic Medicine. Neurology 83:1453–1463, 2014. doi: 10.1212/WNL.0000000000000892.
Miotonična distrofija
Miotonična distrofija pogađa oko 1/8000 ljudi u općoj populaciji. Nasljeđuje se autosomno dominantno, uz različitu penetrantnost. Abnormalnost uzrokuju dva genska lokusa—DM 1 i DM 2.
Kongenitalna miotonična distrofija
Majke pogođene ovom bolešću i rijetko očevi s DM 1 mutacijom mogu imati potomke s težim oblikom kliničke slike koju nazivamo kongenitalna miotonična distrofija. Klinička slika je karakterizirana teškom hipotonijom (mlohavo dojenče), teškoćama hranjenja, respiratornim poteškoćama, deformacijama kostura, slabošću mišića lica i zaostankom u psihomotornom razvoju. 40% djece ne preživi, najčešće zbog zatajenja disanja i moguće kardiomiopatije. Do 60% preživjelih ima intelektualne teškoće.
Simptomi i znakovi
Simptomi i znakovi se pojavljuju tijekom adolescencije ili mlađe odrasle životne dobi a uključuju miotoniju (zakašnjelu relaksaciju nakon mišićne kontrakcije), slabost i propadanje distalnih mišića udova (osobito ruku) i mišića lica (osobito je česta ptoza) te kardiomiopatiju. Također se mogu pojaviti umno zaostajanje, katarakte i endokrini poremećaji.
Smrt je najčešće posljedica respiratorne i srčane bolesti, a pacijenti koji razvijaju srčane aritmije i tešku mišićnu slabost u mlađoj dobi imaju povećan rizik od prerane smrti. Prosječna dob smrti je 54 god.
Dijagnoza
Na dijagnozu ukazuju karakteristična klinička slika, životna dob u kojoj se bolest pojavljuje i obiteljska anamneza, a potvrđuje ju pretraga DNK.
Liječenje
Bolesnicima mogu pomoći lijekovi za lijekove za stabiliziranje membrane mišića (npr meksiletin, procainamide, quinidine, fenitoin, karbamazepin). Meksiletin je pokazao značajno smanjenje miotonije u nedistrofičnih miotonija, a time je i prvi lijek izbora za miotonije koje ograničavaju funkcionalnu pokretljivost. Glavna nuspojava mu je izazivanje aritmija te je stoga kontraindiciran u bolesnika s AV blokom drugog ili trećeg stupnja; prije uvođenja terapije preporuča se konzultirati kardiologa, osobito u onih s abnormalnim EKG zapisom.
Međutim, mišićna slabost, za koji nema lijeka na raspolaganju, otežava život pacijentima, te je često potrebno nošenje raznih ortoza.