Problemi nakon ekstrakcije podskup su stomatoloških hitnih slučajeva koji zahtijevaju hitno liječenje. Ti problemi uključuju:
Oteklina i bol
Oteklina je normalna posljedica oralnokirurškog zahvata i proporcionalna je veličini traume i samog operativnog polja. Hladni oblog, npr. hladna vrećica zamrznutog povrća poput graška ili kukuruza, koja se prilagođava obliku lica, potrebno je aplicirati na vanjsku površinu lica tijekom prva 24 sata. Oblog se aplicira tijekom 25 minuta svaka 2 sata. Ako se oteklina ne smanjuje nakon trećeg postoperativnog dana, treba posumnjati na infekciju i ordinirati antibiotik, penicilin VK 500 mg per os svakih 6 sati ili klindamicin 300 mg per os svakih 6 sati, do 72 sata nakon prestanka simptoma.
Postoperativni bolovi variraju od umjerenih do jakih i liječe se analgeticima (vidi Liječenje boli).
Postekstrakcijski alveolitis (suha alveola)
Postekstrakcijski alveolitis bolno je stanje pri kojem koštani zidovi alveole ostaju ogoljeli zbog raspadanja ugruška. Premda je ovo stanje samoograničavajuće, iznimno je bolno i neugodno te zahtijeva intervenciju. Najčešće se događa kod pušača i pacijenata koji uzimaju kontraceptive prilikom vađenja kutnjaka u donjoj čeljusti, najčešće trećeg donjeg kutnjaka. Bol se javlja drugi ili treći dan nakon zahvata, širi se prema uhu i traje od nekoliko dana do nekoliko tjedana.
Alveolu treba isprati fiziološkom otopinom ili 0,2 %-tnom otopinom klorheksidina te ispuniti nekom vrstom sredstva za liječenje. Dugotrajna varijanta je traka jodoforma natopljena eugenolom (analgetik) ili natopljena mješavinom anestetika, lidokainom 2,5 % ili tetrakainom 0,5 %, te tako postavljena u alveolu. Gaza se mijenja svakih 1 do 3 dana dok simptomi ne prođu kada se gaza izvadi na nekoliko sati. Danas se najčešće koriste gotove mješavine anestetika, eugenola i jodoforma. Premda nisu resorptivne, ove mješavine se isperu same iz alveole kroz nekoliko dana. Ovim postupkom obično se prevenira bolnost, premda je moguće ordinirati dodatne NSAID lijekove kako bi se popratna bol ublažila. Pacijenta je potrebno naručiti na kontrolu svakih 24 sata.
Osteomijelitis
Osteomijelitis se ponekad može zamijeniti za alveolitis, ali ga prate vrućica, osjetljivost na dodir i oteklina. Ako simptomi traju dulje od mjesec dana, potrebno je rendgenski tražiti znakove koštanog sekvestra, koji je dijagnostički kriterij za osteomijelitis. Osteomijelitis zahtijeva dugotrajnu terapiju antibioticima koji se ordiniraju na temelju antibiograma, a bilo bi poželjno da su djelotvorni protiv gram-pozitivnih i gram-negativnih bakterija.
Osteomijelitis
RTG snimka pokazuje osteomijelitis s evidentnim sekvestrom kosti u lijevom mandibularnom kvadrantu (strelica).
Image courtesy of Byron (Pete) Benson, DDS, MS, Texas A&M University Baylor College of Dentistry.
Osteonekroza čeljusti
Osteonekroza čeljusti oralna je lezija s dugotrajno eksponiranom kosti gornje ili donje čeljusti, a manifestira se boli, klimavim zubima i gnojnim sadržajem (1). Osteonekroza čeljusti može biti komplikacija nakon vađenja zuba, nakon traume te nakon terapijskog zračenja u području glave i vrata.
Osteonekroza čeljusti povezana s uzimanjem lijekova (MRONJ) odnosi se na povezanost osteonekroze i uzimanja antiresorptivnih lijekova (2). Ovi lijekovi uključuju bisfosfonate (BP), lijekove koji inhibiraju osteoklaste i inhibitore katepsina K. Pacijenti koji se liječe od karcinoma i na terapiji su IV bisfosfonatima imaju 4 puta veći rizik od razvoja osteonekroze zbog potentnosti lijekova. Međutim, oralni bisfosfonati kod pacijenata koji se ne liječe od karcinoma predstavljaju mali rizik; prevalencija u populaciji je oko 0,1 %. Prestanak uzimanja oralne terapije bisfosfonatima kako bi se reducirao rizik od ONJ-a nije pokazao značajnu razliku, dok je poboljšanje oralne higijene značajno utjecalo na rizik od nastanka. Veća doza i dulje uzimanje antiresorptivne terapije u većoj su koincidenciji s razvojem osteonekroze čeljusti (terapija > 2 godine). Drugi lijekovi koji uzrokuju osteonekrozu čeljusti uključuju inhibitore osteoklasta, denosumab, i lijekove za liječenje karcinoma kao što su bevacizumab i sunitinib.
Liječenje osteonekroze čeljusti dugotrajno je i zahtjevno, a uključuje palijativnu skrb, debridman, antibiotsku terapiju i oralne antiseptike.
Krvarenje
Krvarenje nakon vađenja zuba najčešće se događa iz malih krvnih žila. Ugrušci koji vire iz rane se ekskohleiraju, a svitak sterilne gaze ili vrećica čaja, koja sadrži tanine, postave se na ranu. Pacijenta se uputi da zagrize i drži lagano zagriženo narednih sat vremena. Ponekad je postupak potrebno ponoviti 2 do 3 puta. Pacijente treba uputiti da narednih sat vremena ne provjeravaju ranu kako se ne bi izvukao ugrušak. Manja količina krvi rastopljena u slini normalna je te je pacijenta potrebno upozoriti kako ne bi došlo do nepotrebne panike.
Ako se krvarenje nastavi, aplicira se infiltracijska ili provodna anestezija 2 %-tnim lidokainom s 1:100.000 adrenalina. Alveola se tada ponovno očisti kako bi se uklonio preostali ugrušak i ispere se fiziološkom otopinom. Na ranu se postavlja kirurški šav pod laganim pritiskom. U alveolu se prije šivanja može umetnuti lokalni hemostatik kao što je oksidirana celuloza, topikalni trombin na želatinsku spužvicu ili kolagena spužvica.
Ako pacijent uzima antikoagulanse, npr. aspirin, klopidogrel ili varfarin, trebalo bi s nadležnim liječnikom odlučiti o prestanku uzimanja nekoliko dana prije ekstrakcije zuba. Nakon što se zub izvadi, terapija se može nastaviti taj dan navečer. Ako lokalne mjere hemostaze ne djeluju, potrebno je potražiti sistemske uzroke.
Literatura
-
1. Khan A, Morrison A, Cheung A, et al: Osteonecrosis of the jaw (ONJ): Diagnosis and management in 2015. Osteoporos Int 27(3):853-859, 2016. doi: 10.1007/s00198-015-3335-3
-
2. Yarom N, Shapiro CL, Peterson DE, et al: Medication-related osteonecrosis of the jaw: MASCC/ISOO/ASCO clinical practice guideline. J Clin Oncol 1;37(25):2270-2290, 2019. doi: 10.1200/JCO.19.01186