Cilj rehabilitacije je olakšati oporavak izgubljene funkcije. Gubitak može biti uzrokovan prijelomom, amputacijom, moždanim udarom ili drugim neurološkim poremećajem, artritisom, srčanim poremećajem ili dugotrajnim gubitkom kondicije (npr. nakon nekih bolesti i operacija). Rehabilitacija može obuhvaćati
Kod nekih bolesnika cilj je potpuni oporavak s uspostavom potpune, neograničene funkcije; kod drugih se radi o oporavku sposobnosti izvođenja što više aktivnosti iz svakodnevnog života (ASŽ). Rezultati rehabilitacije ovise o prirodi oštećenja i bolesnikovoj motivaciji. U starijih bolesnika i u bolesnika koji nemaju mišićnu snagu ili motivaciju napredak može biti spor.
Rehabilitacija može započeti u bolnici namijenjenoj liječenju akutnih bolesti. Bolnice za rehabilitaciju ili rehabilitacijski odjeli omogućuju sveobuhvatnu i intenzivnu njegu; smještaj u njih treba razmotriti u pacijenata kod kojih postoji dobar potencijal za oporavak i koji mogu sudjelovati u agresivnijoj terapiji (obično traje ≥3 h/dan). Mnoge ustanove za njegu imaju manje intenzivne programe (obično 1–3 h/dan, do 5 dana/tj.) koji se provode dulje, stoga bolje odgovaraju pacijentima koji slabije podnose terapiju (npr. pacijentima krhke građe ili starijim bolesnicima). Ambulantni tip rehabilitacije ili rehabilitacija kod kuće nude manje raznolik, manje intenzivan program koji može odgovarati mnogim pacijentima. I ambulantna rehabilitacija može biti prilično intenzivna (nekoliko sati na dan do 5 dana tjedno).
Najbolji je interdisciplinarni pristup, jer onesposobljenost može izazvati različite probleme (npr. depresiju, gubitak motivacije za povratom izgubljene funkcije, financijske poteškoće). Stoga bolesnicima može biti potrebna psihološka pomoć i pomoć socijalnih radnika ili drugih stručnjaka za mentalno zdravlje. Pomoć mogu trebati i članovi obitelji koji se moraju naučiti prilagoditi bolesnikovoj onesposobljenosti i naučiti kako mu pomoći.
Uputnice
Kako bi započela formalna rehabilitacija, liječnik mora napisati uputnicu fizijatru, terapeutu ili rehabilitacijskom centru. U uputnici treba biti navedena dijagnoza i cilj liječenja. Dijagnoza može biti specifična (npr. nakon lijevostranog moždanog udara, ostatni desnostrani deficit gornjih i donjih ekstremiteta) ili funkcionalna (npr. opća tjelesna slabost uslijed mirovanja u krevetu). Ciljevi trebaju biti što specifičniji (npr. trening korištenja proteze za ud, poboljšavanje opće mišićne snage i izdržljivosti). Premda se neodređene upute (npr. “fizikalna terapija- procjena i liječenje”) često prihvaćaju, nisu u bolesnikovom najboljem interesu, mogu biti odbijene sa zahtjevom za specifičnijim uputama. Liječnici neupućeni u pisanje uputnice za rehabilitaciju mogu se savjetovati s terapeutom, fizijatrom ili ortopedom.
Ciljevi terapije
Početnom obradom postavljaju se ciljevi za povratkom mobilnosti i uspostavom funkcija potrebnih za izvođenje aktivnosti iz svakodnevnog života koje obuhvaćaju: samozbrinjavanje (npr. češljanje, kupanje, oblačenje, hranjenje, obavljanje nužde), kuhanje, čišćenje, obavljanje kupovine, uzimanje lijekova, obavljanje novčanih poslova, uporaba telefona i putovanje. Obiteljski liječnik i rehabilitacijski tim određuju aktivnosti koje se mogu povratiti, a ključne su za bolesnikovu neovisnost. Kada se pacijentu povrati sposobnost obavljanja aktivnosti svakodnevnog života, dodaju se ciljevi kojima se dodatno popravlja kvaliteta života.
Bolesnici se oporavljaju različitom brzinom. Pojedini programi rehabilitacije traju samo nekoliko tjedana, drugi traju duže. Neki pacijenti koji su prošli inicijalnu rehabilitaciju trebaju dodatne terapije.
Pacijent i pitanje njegovatelja
Edukacija bolesnika i njegove obitelji važan je dio rehabilitacijskog procesa, posebno kada se bolesnik otpušta iz bolnice. Često je medicinska sestra iz rehabilitacijskog tima odgovorna za takvu edukaciju. Pacijenti uče kako održavati vraćene funkcije i kako smanjiti rizik incidenata (npr. pada, ozljeda, opekotina) i nastanka sekundarne onesposobljenosti. Članovi obitelji uče kako pacijentu omogućiti što veću neovisnost, s jedne strane ne ponašati se prezaštitnički (što dovodi do smanjenog funkcionalnog statusa i povećanja ovisnosti) i s druge strane ne zanemarivati pacijentove osnovne potrebe (što može dovesti do osjećaja odbacivanja, depresije i utjecati na fizikalne funkcije).
Emocionalna podrška koju pružaju čalanovi obitelji i prijatelji je esencijalna. Ona se može pružiti na brojne načine. Duhovna pomoć i savjetovanje od strane vršnjaka ili vjerskih savjetnika za neke je pacijente neophodna.
Rehabilitacija starijih osoba
Bolesti koje zahtijevaju rehabilitaciju (npr, moždani udar, srčani udar, prijeloma kuka, amputacija uda) su česte u starijoj populaciji. Stariji ljudi često nisu u dobroj kondiciji prije nastanka problema koji zahtijeva rehabilitaciju.
Starije osobe imaju korist od rehabilitacije čak i ako su kognitivno onesposobljeni. Broj godina kao izolirani čimbenik nije razlog za odgađanje ili isključivanje rehabilitacije. Ipak, starije osobe sporije se oporavljaju zbog smanjene sposobnosti adaptacije na promjene zbog
Programi posebno osmišljeni za starije osobe su poželjniji jer stariji često imaju drukčije ciljeve, zahtijevaju rehabilitaciju manjeg intenziteta i trebaju druge oblike njege od mlađih pacijenata. U programima osmišljenima prema dobi, stariji pacijenti ne moraju uspoređivati svoj napredak s mlađim pacijentima i time se obeshrabriti. Nakon otpusta je potrebno aktivno uključiti socijalne aspekte njege. Neki programi su osmišljeni za specifične kliničke slučajeve (npr. oporavak nakon operacije loma bedrene kosti); grupni rad kod pacijenata sa sličnim problemima s istim ciljevima ohrabruje pacijente i poboljšava rehabilitacijski učinak.