Upala vanjskog uha (akutna)

Autor: Bradley W. Kesser, MD
Urednik sekcije: prof. dr. sc. Vladimir Bedeković, dr. med.
Prijevod: dr. sc. Iva Kelava, dr. med.

Upala vanjskog uha akutna je infekcija uha obično uzrokovana bakterijom (Pseudomonas je najčešći). Simptomi uključuju bol, iscjedak, i gubitak sluha ako je zvukovod otečen i neprohodan; manipulacija uške uzrokuje bol. Dijagnoza se postavlja otoskopskim pregledom. Liječi se toaletama, lokalnom primjenom lijekova, obično antibiotika, kortikosteroida i/ili octene kiseline te izbjegavanjem močenja uha.

Upala vanjskog uha može se manifestirati u vidu ograničenog furunkula ili difuzne infekcije čitavog zvukovoda (generalizirana ili difuzna upala vanjskog uha). Potonji se često naziva plivačko uho; kombinacija vode u zvukovodu i korištenja štapića za uši glavni je faktor rizika. Maligna upala vanjskog uha odnosi se na teški oblik upale, odnosno osteomijelitis temporalne kosti uzrokovan Pseudomonasom. Obično zahvaća starije osobe, dijabetičare i imunokomprimirane.

Etiologija

Difuzna upala vanjskog uha je obično uzrokovana bakterijama, poput Pseudomonas aeruginosa, Proteus vulgarisa, Staphylococcus aureusa ili Escherichije coli. Gljivična upala vanjskog uha (otomikoza), tipično je uzrokovana Aspergillus niger ili Candidom albicans, puno je rjeđa. Furunkul obično uzrokuje S. aureus (posljednih godina i meticiln rezistentni S. aureus).

predisponirajući faktori uključuju

  • Nenamjerno ozljede na kanalu uzrokovane čišćenje pamuka brisevi ili drugim predmetima

  • Alergije

  • PSORIJAZA

  • Ekcem

  • SEBOROIČNI DERMATITIS

  • Smanjena kiselost u zvukovodu (moguće zbog čestog ispiranja)

  • Iritansi (primjerice, lak za kosu, boje za kosu)

Pokušaji da se zvukovod očistiti štapićima za uši mogu uzrokovati mikroabrazije osjetljive kože zvukovoda (koje služe kao ulazna vrata za bakterije), a također može doći do guranja cerumena dublje u kanal. Nakupljanje tih tvari onemogućava izlaženje vode iz zvukvodate dovodi do maceracija kože koje pogoduju bakterijskoj infekciji.

Simptomi i znakovi

Bolovi i iscjedak. Ponekad, ako zvukovod nateče i ispuni se gnojnim eksudatom, može doći do gubitka sluha. Povlačenje za ušku ili pritisak na tragus praćeni su jakom boli. Otoskopski pregled je bolan i teško ga je izvesti. Njime se prikazuje crveni, natečeni zvukovod, ispunjen vlažnim, gnojnim iscjetkom i deskvamiranim epitelom.

Otomikoze češće uzrokuju svrbež nego bol, a pacijenti se žale i na osjećaj punoće u uhu. otomikoze uzrokovane A.niger se obično očituju sivkasto crnim ili žutim mrljama (gljivičnim konidiosporama) okruženim slojem nalik na vatu (gljivičnim hifama). Infekcije uzrokovane C. albicans ne pokazuju vidljive gljivične hife. Obično se nalazi zgusnuti, bijeli eksudat uz koji se mogu naći spore koje daju baršunasti izgled.

Furunkuli uzrokuju jaku bol, iz njih se može cijediti sukrvavi, gnojni sekret. Izgledaju poput žarišnih, crvenkastih oteklina.

Dijagnoza

  • Klinička procjena

Dijagnoza se temelji na pregledu. Kada je iscjedak obilan, upalu vanjskog uha može biti teško razlikovati od akutne, gnojne upale srednjeg uha s perforacijom bubnjića; bol izazvana povlačenjem uške može ukazivati na upalu vanjskog uha. Gljivična se infekcija dijagnosticira na osnovi tipičnog otoskopskog nalaza ili na temelju brisa.

Liječenje

  • Čišćenje

  • Lokalna primjena octene kiseline i kortikosteroida

  • Ponekad lokalni antibiotici

Kod blage i umjerene upale vanjskog uha učinkoviti su antibiotici i kortikosteroidi. Prvo treba pažljivo i temeljito odstraniti upalni detritus iz zvukovoda sukcijom hvataljkom uz adekvatnu vizualizaciju. Ispiranje vodom je kontraindicirano.

Blaga upala vanjskog uha može se liječiti mijenjanjem Ph u zvukovodu pomoću 2%–tne octene kiseline i ublažavanjem upale lokalnom primjenom hidrokortizona;

Za liječenje umjerene upale vanjskog uha potrebno je dodati antibakterijsku otopinu ili suspenziju, poput ciprofloksacina, neomicina, polimiksina, bacitracina (neomicin češće izrokuje alergije) Kad je upala zvukovoda relativno teška, u njega se umeće tupfer, preko kojeg se obično ukapava lokalni antibiotik. Tupfer pomaže usmjeriti kapi dublje u zvukovod kada je kanal je jako otečena. Tupfer se ostavlja na mjestu 24 do 72 h, nakon čega se edem može povući u dovoljnoj mjeri da omogući ukapavanje kapi u zvukovod.

Kod teške upale vanjskog uha ili celulitisa koji se širi izvan zvukovoda, može biti potrebna sistemska primjena antibiotika, poput cefaleksina u dozi od 250 mg PO 4×/dan do 500 mg PO 2×/dan ili ciprofloksacina u dozi od 500 mg PO 2×/dan. U prvih 24 do 48 h, može biti potrebna primjena analgetika poput NSAID–a ili čak opijata.

Kod gljivične upale vanjskog uha potrebno je temeljito čišćenje zvukovoda i primjena antimikotične otopine (npr. gencijane violet, krezilat acetata, nistatina, klotrimazola). Međutim, te otopine ne smiju se koristiti ako je bubnjić perforiran, jer mogu izazvati jake bolove ili oštećenje unutarnjeg uha. Može biti potrebno ponavljano čišćenje.

Sprječavanje močenja uha (npr nošenje kape za tuširanje, izbjegavanje plivanja) preporuča se i kod bakterijske i gljivične upale vanjskog uha.

Furunkul, ako je očito zreo, treba incidirati i drenirati. Međutim, ako bolesnik dođe u ranom stadiju bolesti, od incizije nema velike koristi. Lokalni antibiotici su neučinkoviti; preporuča se liječenje oralnim antistafilokoknim antibioticima. Za ublažavanje boli mogu biti potrebni analgetici poput oksikodona s paracetamolom. Topli zrak također može ublažiti bol i ubrzati liječenje.

Prevencija

Upala vanjskog uha se često može spriječiti primjenom mješavine etanola i octene kiseline u omjeru 1:1, neposredno nakon plivanja. Alkohol pomaže pri odstranjivanju vode, a octena kiselina mijenja pH u zvukovodu. Korištenje štapića za uši treba izbjegavati.

Ključne poruke