Alzheimerova bolest uzrokuje progresivno propadanje kognitivnih funkcija te je karakterizirana pojavom depozita beta–amiloida i stvaranjem neurofibrilarnih snopića u moždanom korteksu i subkortikalnoj sivoj tvari.

Vidi također: Pregled poglavlja 'Delirij i demencija i Demencija

Alzheimerova bolest, neurokognitivni poremećaj, najčešći je uzrok demencije; čini 60 to 80% demencija u starijih osoba. Procjenjuje se da 10% osoba starijih od 65 godina u SAD-u ima Alzheimerovu bolest. Postotak osoba s Alzheimerovom bolešću povećava se s dobi:

• u dobi od 65 do 74 godine života: 3%

• u dobi od 75 do 84 godine života: 17%

• u dob ≥ 85 godina života: 32% (1)

Bolest je dvostruko češća u žena u odnosu na muškarce, djelomično stoga što žene imaju dulji očekivani životni vijek. Prevalencija u industrijaliziranim zemljama će vjerojatno porasti jer se postotak starijih osoba povećava.

Prionski mehanizmi su identificirani u Alzheimerovoj bolesti. U prionskim bolestima, normalni protein stanične površine u mozgu koji se naziva prionski protein pogrešno se smata u patogeni oblik koji se naziva prion. Prion zatim uzrokuje pogrešno smatanje drugih prionskih proteina, što rezultira izrazitim porastom abnormalnih proteina te dovodi do oštećenja mozga. Smatra se da u Alzheimerovoj bolesti beta-amiloid u moždanim amiloidnim depozitima i tau u neurofibrilarnim snopićima imaju samoreplicirajuća svojstva poput priona.

Pacijenti imaju simptome i znakove demencije.

Najčešća prva manifestacija je

• gubitak kratkoročnog pamćenja (npr. postavljanje istih pitanja iznova, često gubljenje stvari ili zaboravljanje dogovora)

Drugi kognitivni deficiti često uključuju više funkcija, uključujući sljedeće:

• oštećeno rasuđivanje, otežano rješavanje kompleksnih zadataka, loša prosudba (npr. nemogućnost upravljanja bankovnim računom, donođenje loših financijskih odluka)

• jezična disfunkcija (npr. poteškoće prisjećanja uobičajenih riječi, pogreške u govoru i / ili pisanju)

• vidnoprostorna disfunkcija (npr. nemogućnost prepoznavanja lica ili uobičajenih predmeta)

Alzheimerova bolest napreduje postupno, ali može povremeno stagnirati.

Poremećaji ponašanja (npr. lutanje, agitacija, vikanje, ideje progona) su česti.

Dijagnostička obrada započinje uzimanjem podrobne anamneze i standardnim neurološkim pregledom. Klinički kriteriji su 85% točni u postavljanju dijagnoze i razlikovanju Alzheimerove bolesti od drugih oblika demencije, kao što su vaskularna demencija i demencija Lewyjevih tjelešaca.

Tradicionalni dijagnostički kriteriji za Alzheimerovu bolest uključuju sve od sljedećeg:

• demencija utvrđena klinički i dokumentirana formalnom procjenom kognitivnog statusa

• deficiti u ≥2 područja kognicije

• postupna pojava simptoma (tj. tijekom više mjeseci do nekoliko godina, a ne nekoliko dana ili tjedana) i progresivno pogoršanje pamćenja i drugih kognitivnih funkcija

• bez poremećaja svijesti

• početak bolesti nakon 40. godine života, najčešće nakon 65. godine života

• bez sistemskih poremećaja odnosno bolesti mozga koje mogu objasniti progresivni deficit pamćenja i kognicije.

Ipak, odstupanja od tih kriterija ne isključuju dijagnozu Alzheimerove bolesti, osobito zato što pacijenti mogu imati mješovitu demenciju.

Najnovije dijagnostičke smjernice National Institute of Aging-Alzheimer's Association (1, 2) uključuju i biomarkere patofizioloških procesa Alzheimerove bolesti:

• niska razina beta-amiloida u CSL-u

• beta-amiloidni depoziti u mozgu detektirani pomoću PET snimanja, upotrebom radioaktivnog obilježivača koji se specifično veže na beta-amiloidne plakove (npr. Pittsburgh Spoj B [PIB] florbetapir)

Ostali biomarkeri ukazuju na neuronalnu degeneraciju ili ozljedu:

• povišene razine tau proteina u CSL-u

• snižen moždani metabolizam u temporoparijetalnom korteksu mjeren pomoću PET snimanja s fluor-18 (¹⁸F) - deoksiglukozom (fluordeoksiglukoza ili FDG)

• lokalna atrofija u medijalnom, bazalnom i lateralnom dijelu temporalnih režnjeva i medijalnom parijetalnom korteksu, detektirana magnetskom rezonancom

Ovi nalazi povećavaju vjerojatnost da je demencija uzrokovana Alzheimerovom bolešću. Međutim, smjernice (1, 2) ne zagovaraju rutinsku upotrebu ovih biomarkera za dijagnozu jer su standardizacija i dostupnost trenutno ograničene. Također, ne preporučuje se rutinsko testiranje na apo ε4 alel.

Razlikovanje Alzheimerove bolesti od drugih demencija je zahtjevno. Testovi za procjenu (npr. Hachinskijeva ishemijska ljestvica–vidi vidi tablicu tablicu) mogu pomoći u razlikovanju vaskularne demencije od Alzheimerove bolesti. Fluktuacije u kogniciji, parkinsonizam, jasne vidne halucinacije i relativna očuvanost kratkoročnog pamćenja ukazuju na demenciju Lewyjevih tjelešaca više nego na Alzheimerovu bolest (vidi tablicu).

Pacijenti s Alzheimerovom bolešću su često dotjeranije vanjštine i uredniji nego pacijenti s drugim demencijama.

• Općenito, slično kao i kod drugih demencija.

• Mogu se uvesti inhibitori kolinesteraze i memantin

Sigurnost i potporne mjere su isti kao i kod svih demencija. Primjerice, okolina treba biti svijetla, vesela i poznata te bi trebala biti osmišljena na način da potiče orijentaciju (npr. postavljanje velikih satova i kalendara u prostoriju). Potrebno je provesti mjere za osiguranje sigurnosti pacijenta (npr. sustav praćenja signala za pacijente koji lutaju).

Važno je i pružanje pomoći skrbnicima, koji mogu biti pod znatnim stresom. Medicinske sestre i socijalni radnici mogu educirati skrbnike o tome kako najbolje zadovoljiti pacijentove potrebe. Zdravstveni radnici trebaju obratiti pažnju na rane simptome stresa i sindroma pregaranja skrbnika, a kad je potrebno treba ih uputiti na usluge podrške.

Inhibitori kolinesteraze umjereno poboljšavaju kognitivnu funkciju i pamćenje kod nekih pacijenata. Dostupna su četiri lijeka. Općenito, donepezil, rivastigmin i galantamin su podjednako učikoviti, ali se takrin rijetko koristi zbog svoje hepatotoksičnosti.

Donepezil je lijek prvog izbora zato što se primjenjuje jednom dnevno i dobro se podnosi. Preporučena doza je 5 mg jednom dnevno tijekom 4 do 6 tjedana, a zatim se povisuje do 10 mg jednom dnevno. Donepezil 23 mg jednom dnevno može biti učinkovitiji od tradicionalnih 10 mg jednom dnevno za umjerenu do tešku Alzheimerovu bolest. Liječenje je potrebno nastaviti ako je primijećen funkcionalni napredak nakon nekoliko mjeseci, inače ga treba prekinuti. Najčešće nuspojave su gastrointestinalne prirode (npr. mučnina, proljev). Rijetko se mogu pojaviti vrtoglavica i srčane aritmije. Nuspojave se umanjuju postupnim povećanjem doze vidi tablicu.

Čini se da Memantin, antagonist N-metil-daspartat (NMDA) receptora, poboljšava kogniciju i funkcionalne sposobnosti pacijenata s umjerenom do teškom Alzheimerovom bolešću. Doza je 5 mg po. jednom dnevno, koja se zatim povećava na 10 mg dvaput dnevno po. tijekom oko 4 tjedna. U pacijenata s bubrežnom insuficijencijom potrebno je smanjiti dozu ili izbjegavati lijek. Memantin se može koristiti s inhibitorom kolinesteraze.

Učinkovitost primjene visokih doza vitamina E (1000 i.j. po. 1×/dan ili 2×/ dan), selegilina, NSAR-a, ekstrakta Ginkgo bilobe i statina je nedovoljno razjašnjena. Terapija estrogenom čini se beskorisnom u prevenciji i liječenju, a može biti štetna. Klinička ispitivanja s eksperimentalnim lijekovima koji ciljaju akumulaciju i eliminaciju beta-amiloidnih peptida nisu bila uspješna, iako su neka istraživanja još uvijek u tijeku.