Osteomijelitis je upala kosti s razaranjem, uzrokovana bakterijama, gljivama ili mikobakterijama. Javlja se lokalizirana bol i osjetljivost s općim simptomima (kod akutnog osteomijelitisa) ili bez njih (u kroničnom obliku). Dijagnoza se postavlja RTG i kulturama. Liječenje je antimikrobno, ponekad i kiruško.

• kontinuiranim širenje (od zaraženih tkiva ili proteza)

• hematogeno

• otvorenim ranama (otvoreni prijelomi, operacije na kostima)

Trauma, ishemija i strana tijela predisponiraju osteomijelitis. Zna se razviti ispod dubokih dekubitusa.

Kontinuirano širenje uzrokuje 80% osteomijelitisa, učestalo je polimikrobne prirode. Staphylococcus aureus (uključujući senzitivne i rezistentne meticillin sojeve) je prisutan u ≥ 50% bolesnika; drugi česti uzročnici su streptokoki, gram-negativne crijevne bakterije i anaerobi.

Osteomijelitis koji nastaje kontinuiranim širenjem obično se javlja na nogama (u bolesnika s dijabetesom ili perifernom vaskularnom bolešću), na mjestima ozljede kosti (trauma, operacija ili radijacija) te ispod dubokih ulkusa (npr, kukovi, krstača). Infekcije paranazalnih sinusa, desni ili zuba mogu dovesti do osteomijelitisa lubanje.

Uzrokovan je obično jednim mikroorganizmom. U djece, to su gram-pozitivne bakterije, koje obično zahvaćaju metafizu tibije, femura i humerusa, dok u odraslih, zahvaćena je kralježnica. Rizični faktori u odraslih su starija životna dob, iscrpljenost, hemodijaliza, drepanocitoza, i zloupotreba IV droga. Najčešći uzročnici su

• U odraslih koji su starije životne dobi, iscrpljeni ili provode hemodijalizu: S. aureus (meticillin-resistentan S. aureus [MRSA] je čest) i crijevne gram negativne bakterije

• U IV ovisnika: S. aureus, Pseudomonas aeruginosa, i Serratia sp

• U bolesnika s drepanocitozom, bolestima jetre ili imunokompromitiranima: Salmonella sp

Gljive i mikobakterije uzrokuju u pravilu hematogeni osteomijelitis, obično u imunokompromitiranih bolesnika ili u endemskim područjima histoplazmoze, blastomikoze ili kokcidiodomikoze. Većinom su zahvaćeni kralješci.

Na akutni osteomijelitis ukazuju bolovi u perifernim kostima, vrućica, slabost ili lokalizirana bol u kralježnici, posebno kod bolesnika s faktorom rizika za bakteremiju.

Na kronični osteomijelitis treba posumnjati u osoba s lokaliziranim koštanim bolovima, posebno s faktorima rizika.

Pri sumnji na osteomijelitis, potrebno je učiniti KKS, SE ili CRP te standardni radiogram zahvaćene kosti. Leukocitoza i povišeni upalni parametri govore u prilog dijagnoze osteomijelitisa. Međutim, povišeni mogu biti prisutni i u drugim upalnim stanjima, kao što je RA; te u granicama normale kod infekcija uzrokovanih indolentnim uzročnicima. Potrebno je uklopiti laboratorijske nalaze u kliničku sliku i učinjene radiološke nalaze.

Radiološki ispadi se opažaju nakon 2 do 4 tjedna, nalazi se odizanje periosta, razaranje kosti, oteklina mekih tkiva; na kralježnici se vidi urušavanje (gubitak visine trupa) ili suženje susjednog intervertebralnog prostora uz razarenje pokrovnih ploha iznad i ispod diska.

Ukoliko su nalazi radiograma nejasni ili su simptomi akutni, čine se CT ili MR za definiciju abnormalnosti, postojanje apscesa (paravertebralno područje).

Alternativa je scintigrafija kostiju tehnecijem-99m, koja ranije otkriva promjene nego na radiogramu, ali ne razlikuje infekciju, prijelom ili tumor.

Leukociti obilježeni indijem-111 preciznije identicifiraju mjesta infekcije od scintigrafije kosti.

Za ciljano liječenje presudna je bakteriološka dijagnoza; tkivo za kulturu i antibiogram može se dobiti široko-iglenom biopsijom, kiruškom ekscizijom i aspiracijom ili debridmanom apscesa. Kulture iscjetka iz fistule nisu pouzdane za otkrivanje koštanog patogena. Uzimanje uzoraka mora prethoditi primjeni antibiotske terapije, jedino u slučaju šoka ili neurološke disfunkcije.

Za akutni hematogeni osteomijelitis inicijalna antibotska terapija je polusintetski penicilin otporan na penicilinazu (npr, nafcillin ili oksacillin 2g IV/ 4h) ili vankomicin 1g IV/ 12h (kada je MRSA česta u zajednici) i 3. ili 4. generacija cefalosporina (ceftazidim 2g IV/8h ili cefepim 2g IV/12h).

Za kronični osteomijelitis koji nastaje iz inficiranog tkiva, posebno u bolesnika s dijabetesom empirijsko liječenje mora biti široko, pokrivajući anaerobe, gram negativne i gram pozitivne uzročnike. Ampicilin/sulbactam 3g IV/ 6h ili piperacilin/tazobactam 3.375 g IV/ 6h se često koristi. Ukoliko je učestala infekcija MRSA-e u populaciji uvodi se vankomicin 1g IV/ 12h. Antibiotike, prema antibiogramu, treba davati parenteralno 4-8 tjedana.