Trihomonijaza je infekcija rodnice ili muškog spolnog sustava koju uzrokuje Trichomonas vaginalis. Može biti asimptomatska ili izazivati uretritis, kolpitis, a ponekad i cistitis, epididimitis ili prostatitis. Dijagnosticira se izravnim mikroskopskim pregledom, test-trakicom, testovima amplifikacije nukleinskih kiselina iz vaginalnog iscjetka i kulturom urina odnosno brisa uretre. Bolesnici i njihovi spolni partneri liječe se metronidazolom ili tinidazolom.
(Vidi također Pregled spolno prenosivih bolesti.)
T. vaginalis je bičaš, spolno prenosiva protozoa koja češće inficira žene nego muškarce ~20% žena reproduktivne dobi). Infekcija u oba spola, a osobito u muškaraca, može biti bez simptoma. Kod muškaraca uzročnik može dugo zaostati u mokraćno–spolnom sustavu, dovodeći do nehotičnog prijenosa spolnom partneru. U nekim područjima je trihomonijaza uzrok do 5% slučajeva negonokoknog, neklamidijskog uretritisa kod muškaraca.
Česta je koinfekcija gonorejom i drugim spolno prenosivim bolestima (SPB).
Simptomi i znakovi
Žene imaju simptome u rasponu od nikakvih do obilnog, žutozelenog, pjenušavog vaginalnog iscjetka, osjetljivost vulve i perineuma, dispareunije i disurije. Asimptomatska infekcija može postati simptomatska u bilo kojem trenutku, uz upalu vulve i perineuma i edem stidnih usana. Stijenke rodnice i površina cerviksa mogu imati točkast izgled, poput jagode. Mogu se također razviti i uretritis te ponekad cistitis.
Muškarci najčešće nemaju simptoma; međutim, uretritis ponekad dovodi do iscjetka koji može biti prolazan, pjenušav ili gnojan, uzrokovati disuriju i učestali nagon za mokrenjem, obično u rano jutro. Uretralni iscjedak je često oskudan i uzrokuje tek blaži nadražaj uretre, ponekad uz maceraciju vanjskog ušća, područja ispod prepucija ili oboje. Epididimitis i prostatitis su rijetke komplikacije.
Dijagnoza
-
Mikroskopski pregled vaginalnog iscjetka, test trakice ili testovi amplifikacije nukleinskih kiselina (NAAT)
-
Uzgoj uzročnika u kulturi iz mokraće i briseva uretre kod muškaraca
Na trihomonijazu se posumnja u žena s kolpitisom, muškaraca s uretritisom i njihovih spolnih partnera. Sumnja je jaka ako simptomi traju i nakon obrade i liječenja drugih infekcija poput gonoreje, infekcije klamidijom, mikoplazmom i ureaplazmom.
U žena se dijagnoza temelji na kliničkim kriterijima i testovima koji se mogu učiniti na mjestu liječenja (engl. point of care testing). Može se učiniti jedan od sljedećih testova:
Mikroskopski pregled je najjednostavnija metoda te istovremeno omogućuje kliničaru da testira na trihomonijazu i bakterijsku vaginozu. Potrebno je testirati na obje infekcije budući da uzrokuju slične simptome i/ili mogu biti prisutne istovremeno. Uzme se vaginalni sekret iz stražnjeg vorniksa. Izmjeri se pH. Sekret se tada stavi na 2 predmetna stakalca; na jednom stakalcu se razrijedi s 10% kalijevog hidroksida, a na drugom s 0,9% fiziološkom otopinom. Vlažni razmaz s KOH se ispituje na miris ribe koji se osjeti zbog amina nastalih kod trihomonasnog vaginitisa ili bakterijske vaginoze. Vlažni razmaz s fiziološkom otopinom se mikroskopski pregledava što je prije moguće kako bi se otkrio trihomonas, koji već nekoliko minuta nakon pripreme razmaza može postati nepokretan tako da ga bude teško prepoznati. Uzročnik ima kruškolik oblik s bičem, često je pokretljiv, prosječne veličine od 7–10 μm (otprilike veličine leukocita), no ponekad doseže i 25 μm. U trihomonijazi su u razmazu vidljivi i brojni neutrofili. Trihomonijaza se također često dijagnosticira u razmazu obojenom po Papanicolaou.
Osim toga se mogu koristiti test trakice temeljene na imunokromatografiji ili testovi amplifikacije nukleinskih kiselina, koje rade neki laboratoriji. Kod žena su ove pretrage osjetljivije od mikroskopskog pregleda ili kulture. NAAT-ovi se također mogu konfigurirati tako da istovremeno otkrivaju druge organizame odnosno spolno prenosive bolesti, kao što su klamidijske infekcije ili gonoreja.
Kultura iz urina ili brisa uretre jedina je pretraga validirana za dokazivanje T. vaginalis kod muškaraca. Kod muškaraca je mikroskopija urina neosjetljiva, a NAAT i test trake nisu ispravno validirane; međutim, epidemiološki podatci ukazuju da su za NAAT-ove bolji uzorci brisa uretre nego li urin.
Kao i kod postavljanja dijagnoze bilo koje druge SPB, bolesnici s trihomonijazom se trebaju testirati i na druge česte SPB poput gonoreje i klamidijske infekcije.
Liječenje
Metronidazola 2 g p.o. jednokratno dovodi do izlječenja i do 95% žena ako se istovremeno liječe oba partnera. Učinkovitost jednokratne doze u muškaraca nije dokazana, tako da se u pravilu liječe s 500 mg 2x1 kroz 5–7 dana.
Ako infekcija perzistira kod žena, a isključena je mogućnost ponovne zaraze od strane spolnih partnera, žene se ponovno liječi metronidazolom ili tinidazolom 2 g p.o. jednokratno, ili metronidazolom 500 mg 2x dnevno kroz 7 dana. Ako prvi pokušaj revizije liječenja ne uspije, može biti učinkovit metronidazol ili tinidazol 2 g 1x1 kroz 5 dana.
Metronidazol može izazvati leukopeniju, reakciju na alkohol nalik disulfiramskoj ili superinfekciju kandidom. Relativno je kontraindiciran u ranoj trudnoći, premda ne mora biti opasan za fetus nakon 1. tromjesečja. Tinidazol se nije pokazao sigurnim za vrijeme trudnoće, tako da se ne koristi.
Spolne partnere treba pregledati i liječiti zbog trihomonijaze tinidazolom 2 g jednokratno ili metronidazolom 500 mg 2x1 kroz 5 dana, te treba učiniti probir na druge spolno prenosive bolesti. Ako postoji vjerojatnost loše suradljivosti prilikom praćenja, liječenje spolnih partnera osoba s dokazanom trihomonijazom može se započeti bez da se i u njih potvrdi dijagnoza
Ključne točke
-
Trihomonijaza može biti asimptomatska, osobito u muškaraca, ili uzrokovati vaginitis ili ponekad uretritis.
-
Kod žena se dijagnosticira mikroskopskim pregledom vaginalnog sekreta, test trakom ili NAAT-ovima.
-
Kod simptomatskih muškaraca se dijagnosticira kulturom urina, brisa uretre ili eventualno NAAT-om.
-
Liječenje bolesnika i njihovih spolnih partnera peroralnim metronidazolom ili tinidazolom.