Ciklotimični poremećaj je obilježen hipomaničnim i kratkim depresivnim razdobljima koja traju nekoliko dana, nepravilnog su tijeka i manje su težine od onih kod bipolarnog poremećaja; ova razdoblja simptoma se moraju javljati više od pola dana tijekom perioda od ≥ 2 godine. Dijagnoza se postavlja klinički i temelji se na povijesti bolesti. Liječenje se zasniva primarno na edukaciji, premda je nekim bolesnicima s funkcionalnim oštećenjima potrebna farmakoterapija.
Ciklotimični poremećaj često prethodi bipolarnom poremećaju tip II. Međutim, on se može javiti i u sklopu izražene ćudljivost, bez da se razvije u jedan od velikih poremećaja raspoloženja.
Kod kronične hipomanije, oblika koji se klinički rijetko vidi, prevladavaju razdoblja ushićenosti, obično uz skraćenje spavanja na <6 sati. Osobe s ovim oblikom su kontinuirano pretjerano vesele, samouvjerene, pune energije, planova, nepromišljene, pretjerano uključene u zbivanja, nametljive, impulzivne, mogu drugima pristupati pretjerano blisko.
U nekih osoba ciklotimična i kronična hipomanična narav doprinose uspješnosti u poslu, vodstvu, postignućima i umjetničkoj kreativnosti; međutim takve osobe češće imaju ozbiljne štetne interpersonalne i socijalne posljedice. Posljedice uključuju nestabilnost s neujednačenom radnom i obrazovnom anamnezom, impulzivne i česte promjene mjesta stanovanja, ponavljane ljubavne ili bračne prekide te epizode ovisnosti o alkoholu i drogama.
Dijagnoza ciklotimičnog poremećaja je klinička i temelji se na anamnezi.
Liječenje
Bolesnici trebaju biti poučeni kako živjeti s krajnostima svojeg temperamenta; život s ciklotimičnim poremećajem nije lak jer su međuljudski odnosi često burni. Savjetuje se zaposlenje s fleksibilnim radnim vremenom. Bolesnike s umjetničkom crtom treba ohrabriti da slijede umjetničku karijeru, u kojoj se mogu bolje tolerirati ispadi i krhkost ciklotimije.
Odluka o primjeni stabilizatora raspoloženja (npr. litij, određeni antikonvulzivi - posebno valproat, karbamazepin i lamotrigin) ovisi o ravnoteži između funkcionalnog oštećenja i društvene koristi koju bolesnik može imati. Divalproeks u dozi od 500 do 1000 mg/dan se uobičajeno bolje podnosi od ekvivalentne doze litija.
Antidepresive treba izbjegavati osim ako su depresivni simptomi ozbiljni i dugotrajni, jer postoji opasnost od prebacivanja i nastupa brze cikličnosti.
Grupe podrške mogu pomoći bolesnicima pružajući im prostor za dijeljenje zajedničkih doživljaja i osjećaja.