Porođaj se sastoji od niza ritmičnih, nevoljnih, progresivnih stezanja maternice koja dovode do nestajanja (stanjenja i skraćenja) i proširenja vrata maternice. Poticaj za porođaj nije poznat, ali dodirivanje ili rastezanje vrata maternice prilikom fizikalnog pregleda pojačava kontraktilnu aktivnost maternice najvjerojatnije poticanjem lučenja oksitocina iz neurohipofize.

Normalni porođaj obično počinje unutar 2 tjedna (prije ili nakon) od očekivanog datuma porođaja. U prvoj trudnoći porođaj obično traje u prosjeku 12 do 18 sati; kasniji su porođaji često kraćeg trajanja, u prosjeku 6 do 8 sati.

Zbrinjavanje komplikacija tijekom porođaja zahtijeva dodatne mjere (npr. indukciju porođaja, upotrebu forcepsa ili vakuum ekstraktora, carski rez).

(Vidi poglavlje Poremećaji i komplikacije porođaja.)

Početak porođaja

Krvavi iscjedak (mala količina krvi sa sluzavim iscjetkom iz cerviksa) može prethoditi početku porođaja i do 72 h. Krvavi se iscjedak može razlikovati od patološkog vaginalnog krvarenja trećeg tromjesečja po tome što je krvarenje oskudnije, obično je krv pomiješana sa sluzi, a bol koja se javlja prilikom abrupcije placente (prijevremenog odljuštenja posteljice) je odsutna. U većine je trudnica prethodnim ultrazvučnim pregledima isključena placenta previja. Međutim, ako ranije ultrazvučno nije isključena placenta previja, a javi se vaginalno krvarenje, postavlja se sumnja na placentu previju dok se ona ne isključi. Vaginalni je pregled kontraindiciran, a ultrazvuk se treba učiniti u najkraćem mogućem roku.

Porođaj počinje s nepravilnim stezanjima maternice različitog intenziteta; oni uzrokuju smekšanje (sazrijevanje) vrata maternice koji postupno nestaje i otvara se. Kako porođaj napreduje, trudovi se produljuju, postaju sve jači i češći.

Stadiji porođaja (porođajna doba)

Postoje 3 stadija porođaja.

Prvo porođajno doba - od početka porođaja do potpunog otvaranja cerviksa (oko 10 cm) - sastoji se od 2 razdoblja: latentnog i aktivnog.

Tijekom latentnog razdoblja, nepravilna stezanja progresivno postaju bolje usklađena, prisutan je minimalan osjećaj nelagode, a cerviks nestaje i širi se do 4 cm. Latentno je razdoblje teško vremenski odrediti, a trajanje mu je različito - u prosjeku 8 sati u nulipara i 5 sati u multipara; trajanje se smatra abnormalnim ako traje >20 sati u nulipara ili >12 sati u multipara.

Tijekom aktivnog razdoblja, cerviks se u potpunosti otvara, a predležeća se čest spušta u zdjelicu. U prosjeku, aktivno razdoblje traje 5 do 7 sati u nulipara i 2 do 4 sata u multipara. Cerviks bi se trebao otvarati brzinom od 1,2 cm/h u nulipara i 1,5 cm/h u multipara. Međutim, najnoviji podaci ukazuju na to da se sporije napredovanje dilatacije vrata maternice od 4 do 6 cm može smatrati normalnim (1). Vaginalni se pregled obavlja svaka 2 do 3 sata kako bi se procijenilo napredovanje porođaja. Nenapredovanje otvaranja vrata maternice i izostanak spuštanja predležeće česti može ukazivati na distociju (fetopelvina disproporcija).

Ako nije došlo do spontanog puknuća plodovih ovoja, tijekom aktivnog se razdoblja obično izvodi amniotomija (prokidanje vodenjaka). Uslijed toga, porođaj može napredovati brže, a mekonijska se plodova voda može otkriti ranije. Tijekom ovog razdoblja amniotomija može biti nužna zbog postavljanja unutarnjeg nadzora (elektroda na glavu) fetusa kako bi se utvrdilo njegovo stanje. Amniotomiju treba izbjegavati u žena s HIV infekcijom ili s hepatitisom B ili C, tako da fetus ne bude izložen spomenutim virusima.

Tijekom prvog porođajnog doba potreban je nadzor srčane akcije majke i fetusa te krvnog tlaka majke kontinuirano putem elektronskog nadzora ili povremenom auskultacijom, najčešće prijenosnim doplerskim ultrasonografom (CTG uređaj) (vidi stranicu). Kako se vodeća čest spušta u zdjelicu, žena može početi osjećati potrebu za tiskanjem. Međutim, rodilju treba upozoriti da to ne čini sve dok se cerviks nije potpuno otvorio da ne bi došlo do njegovog razdora, a niti do gubitka energije rodilje.

Drugo je porođajno doba razdoblje od potpunog otvaranja cerviksa do rađanja fetusa. U prosjeku traje 2 sata u nulipara (medijan 50 min) i 1 sat u multipara (medijan 20 min). Ako se primijeni provodna (epiduralna) analgezija ili jaka sedacija opijatima, može trajati i 1 ili više sati duže od uobičajenog trajanja. Kod spontanog vaginalnog porođaja rodilja mora dopuniti trudove tiskanjem. U drugom porođajnom dobu stalno treba biti uz rodilju, a srčana se akcija fetusa mora provjeravati neprekidno ili nakon svakog truda. Trudove se može nadzirati palpacijom ili elektronskim putem (toko sondom).

Treće porođajno doba počinje nakon porođaja djeteta i završava porođajem posteljice. Ovo razdoblje obično traje samo nekoliko minuta, ali može potrajati i do 30 minuta.

Puknuće plodovih ovoja

Ponekad dolazi do puknuća plodovih ovoja prije porođaja te plodova voda istječe kroz cerviks i rodnicu. Puknuće plodovih ovoja u bilo kojem stadiju prije početka trudova naziva se prijevremenim puknućem plodovih ovoja (engl. premature rupture of membranes - PROM). Neke žene s PROM-om osjete naglo istjecanje vode iz rodnice nakon čega dolazi do stalnog curenja.

Ako je ginekološkim pregledom vidljivo evidentno otjecanje plodove vode, nije potrebna daljnja dijagnostika za otkrivanje puknuća plodovih ovoja. U manje očitim slučajevima potrebna je dodatna dijagnostika. Na primjer, pH tekućine iz rodnice može se ispitati s lakmus papirom koji se boji tamnoplavo ako je pH > 6,5 (pH amnionske tekućine: 7,0 - 7,6); lažno se pozitivni rezultati mogu pojaviti ako vaginalna tekućina sadrži krv, sjemenu tekućinu ili u slučaju infekcija. Može se uzeti uzorak iz stražnjeg forniksa rodnice ili iz cerviksa, staviti na predmetno stakalce, osušiti na zraku i mikroskopom pregledati postoji li fenomen paprati. Fenomen paprati (kristalizacija NaCl u plodovoj vodi) obično potvrđuje puknuće plodovih ovoja.

Ako je puknuće još nepotvrđeno, može se učiniti ultrasonografija. U slučaju prikaza oligohidramnija (manjka plodove vode), povećava se vjerojatnost dijagnoze puknuća plodovih ovoja. Rijetko se za potvrdu koristi amniocenteza kojom se instilira bojilo u amnijsku šupljinu; bojilo detektirano u rodnici ili na tamponu daje sigurnu dijagnozu puknuća plodovih ovoja.

U slučaju puknuća plodovih ovoja, trudnica treba odmah otići ginekologu. Kod oko 80 do 90% žena s PROM-om nastalim u terminu i oko 50% žena s PROM-om nastalim prije termina, porođaj započinje unutar 24 sata; kod > 90% žena s PROM-om porođaj započinje unutar 2 tjedna. Što se ranije dogodi prsnuće plodovih ovoja prije 37. tjedna, to je duži period do početka porođaja. Ako do pucanja ovoja dođe u terminu, ali trudovi ne uslijede nakon nekoliko sati, porođaj se inducira kako bi se smanjila opasnosti od infekcije majke i ploda.

Mogućnosti porođaja

Većina žena želi roditi u bolnici, što preporučuje većina liječnika, jer su u porođaju i nakon njega moguće neočekivane komplikacije kod majke i novorođenčeta, čak i kod žena bez rizičnih faktora. U oko 30% porođaja u bolnici dolazi do porodničkih komplikacija (npr. razdora, krvarenja nakon poroda). Komplikacije uključuju i abrupciju posteljice, poremećaje srčane aktivnosti fetusa, distociju ramena, potrebu za hitnim carskim rezom te različite poremećaje novorođenčeta.

Bez obzira na navedeno, mnoge žene žele "domaće" okruženje pri porođaju; zbog toga mnoge bolnice imaju ležerniji pristup porođaju, s manje formalnosti i rigidnih pravila, ali s opremom i osobljem za slučaj hitnoće. Rodilišta mogu biti zasebna ili smještena unutar bolnica; zdravstvena je usluga na oba mjesta slična ili jednaka. U nekim bolnicama, kod trudnoća niskog rizika, većinu zdravstvenih usluga pružaju diplomirane primalje. Primalje surađuju s liječnikom koji je neprekidno na raspolaganju za savjetovanje i operativno dovršenje poroda (npr. forcepsom, vakuumom ili carskim rezom). Sve se mogućnosti dovršenja porođaja trebaju razmotriti.

Mnogim ženama pomaže nazočnost djetetovog oca ili neke druge osobe tijekom porođaja pa takvu mogućnost treba podupirati. Moralna podrška, ohrabrenje i izražavanje osjećaja smanjuju strah te čine sam porođaj manje zastrašujućim i neugodnim. Tečajevi pripreme za porođaj mogu pripremiti roditelje na normalni ili komplicirani porod. Zajedničko proživljavanje stresa samog porođaja te slika i zvuk tek rođenog djeteta stvaraju snažnu povezanost između partnera te između roditelja i djeteta. Roditelje bi trebalo u cijelosti obavijestiti o bilo kakvim komplikacijama.

Prijem

Trudnicama se obično savjetuje da odu u bolnicu ako misle da je došlo do prsnuća plodovih ovoja ili ako osjećaju trudove koji traju barem po 30 s u pravilnim razmacima od ≤6 min. Radi li se o porođaju obično se može utvrditi u roku od jednog sata nakon dolaska u bolnicu na osnovi sljedećeg:

• Pojava pravilnih stezanja maternice

• Krvavog iscjetka

• Puknuća plodovih ovoja

• Potpunog nestajanja cerviksa

Ako ovi kriteriji nisu zadovoljeni, kaže se da trudnica nije još ušla u porođaj, promatra ju se neko vrijeme, a ako porođaj ne započne tijekom nekoliko sati, otpušta ju se kući.

Nakon prijema trudnice, bilježe se krvni tlak, frekvencija rada srca i disanja, temperatura i tjelesna masa, kao i postojanje edema. Uzima se uzorak mokraće za analizu bjelančevina i glukoze, a krv se vadi za KKS i određivanje krvne grupe. Učini se fizikalni pregled. Tijekom pregleda abdomena, liječnik procjenjuje veličinu, namještaj i stav fetusa pomoću Leopoldovih hvatova (vidi sliku). Kliničar bilježi prisutnost otkucaja fetalnog srca, njihovu frekvenciju, kao i mjesto za auskultaciju. Također se bilježi preliminarna procjena jačine, frekvencije i trajanja trudova.

Korisno mnemotehničko pravilo je pravilo 3P:

• Power = snaga (jačina, frekvencija i trajanje trudova)

• Passage = prolaz (mjere zdjelice)

• Passeneger = putnik (veličina, položaj i srčana akcija fetusa).

Ako su trudovi aktivni, a trudnoća u terminu, liječnik oblači rukavicu te ulazi s dva prsta u rodnicu kako bi procijenio napredovanje porođaja. Ako postoji krvarenje (a osobito ako je obilno), pregled se odgađa dok se ultrazvukom ne utvrdi položaj posteljice. Ako krvarenje nastaje uslijed placente previje, vaginalni pregled može izazvati jako krvarenje.

Ako trudovi nisu aktivni, a došlo je do puknuća plodovih ovoja, na početku se izvodi pregled u spekulima da bi se dokazalo otvaranje i nestajanje cerviksa i za utvrđivanje smještaja vodeće česti; međutim, digitalni se pregled odgađa za kasnije, dok se ne razvije aktivno razdoblje porođaja ili komplikacije (npr. usporenje fetalne srčane akcije). Ako su ovoji pukli, svaku bi prisutnost mekonija u plodovoj vodi (stvara zelenkasto–smeđe obojenje) trebalo zabilježiti jer ono može biti znak fetalnog stresa. Ako je porođaj prijevremen (<37 tj.) ili nije još započeo, trebalo bi učiniti samo pregled u sterilnim spekulima te bi trebalo uzeti uzorak za uzgoj kulture gonokoka, klamidije i streptokoka skupine B.

Otvaranje cerviksa bilježi se u centimetrima u vidu promjera kruga; promjer od 10 cm se smatra potpuno otvorenim cerviksom.

Nestajanje se procjenjuje u postocima, od nule do 100%. Budući da nestajanje cerviksa uključuje skraćenje i stanjenje, može se bilježiti u centimetrima koristeći kao polazište normalnu duljinu vrata maternice od 3,5 do 4 cm.

Smještaj se bilježi u centimetrima ispod ili iznad spina ishijadične kosti. Razina spina ishijadične kosti odgovara smještaju 0; razine iznad (+) Ili ispod (−) spina se bilježe u centimetrima. Bilježe se položaj, namještaj i stav fetusa.

• Položaj opisuje odnos duge osi fetusa prema onoj majke (uzdužni, poprečni, kosi).

• Namještaj opisuje odnos vodeće česti s majčinom zdjelicom (npr. okcipitalni lijevi prednji za glavu, sakralni desni stražnji za zadak).

• Stav opisuje dio fetusa na cervikalnom ušću (npr. zadak, glava, rame).

Priprema za porođaj

Žene se u rađaonicu primaju za nadzor do porođaja. Ako su trudovi aktivni, ne bi trebale dobiti ništa ili vrlo malo na usta kako bi se spriječilo moguće povraćanje i aspiracija tijekom porođaja ili iste komplikacije u slučaju hitnog porođaja u općoj anesteziji. Brijanje ili šišanje stidnih dlaka nije više indicirano; na taj se način povećava rizik od infekcija rane.

Može se započeti s infuzijom Ringerove otopine putem širokog leptirastog katetera u venu šake ili podlaktice. Tijekom normalnog porođaja u trajanju od 6 do 10 sati žena treba primiti 500 do 1000 mL ove otopine. Infuzija sprječava dehidraciju tijekom porođaja i posljedičnu hemokoncentraciju te održava odgovarajući volumen cirkulirajuće krvi. Kateter omogućuje hitni pristup za primjenu lijekova ili krvi, ako je to potrebno. Ako će se primijeniti epiduralna li spinalna analgezija, primjena tekućine prije zahvata je također korisna.

Analgezija

Analgetici se tijekom poroda mogu primijeniti prema potrebi, ali u što manjoj količini jer oni prolaze kroz posteljicu i mogu uzrokovati depresiju disanja novorođenčeta. Može doći do toksičnog djelovanja na novorođenče jer nakon prerezivanja pupkovine, novorođenče, čiji su metabolički putovi i načini izlučivanja nezreli, izbacuje preneseni lijek puno sporije razgradnjom u jetri ili izlučivanjem putem bubrega. Priprema za porođaj i podučavanje o porođaju smanjuju anksioznost.

Liječnici sve više nude epiduralnu injekciju (koja omogućuje regionalnu anesteziju) kao prvi izbor analgezije pri porodu. Tipično, lokalni se anestetik (npr. 0,2% ropivakain, 0,125% bupivakain) daje trajnom infuzijom, često s opijatom (npr. fentanil, sufentanil), u lumbalni epiduralni prostor. U početku se anestetik daje pažljivo kako se ne bi prikrio osjećaj pritiska koji pomaže u poticanju tiskanja i kako bi se izbjegao motorički blok. Žene bi trebale biti upoznate s činjenicom da epiduralna analgezija ne povećava rizik za carski rez (2).

Ako epiduralna injekcija nije moguća ili se prednost daje IV primjeni, često se primjenjuje fentanil (100 mcg) ili morfijev sulfat (do 10 mg) IV svakih 60 do 90 min. Oba opijata pružaju dobru analgeziju u maloj ukupnoj dozi. Ako dođe do toksičnosti, provodi se potpora disanju, a novorođenčetu se može dati specifični antagonist nalokson 0,01 mg/kg IM, IV, SC ili endotrahealno. Nalokson se može ponavljati svake 1 do 2 min, ovisno o odgovoru novorođenčeta. Liječnici bi trebali pregledati novorođenče 1 do 2 sata nakon inicijalne doze naloksona.

Ako fentanil ili morfij ne omogućuju adekvatnu analgeziju, može se primijeniti dodatna doza opioida ili druga analgetska metoda umjesto takozvanih sinergističkih lijekova (npr. prometazina) koji nemaju antidote. (Ovi lijekovi zapravo djeluju dodatno, a ne sinergistički.) Sinergistički se lijekovi još uvijek ponekad koriste jer smanjuju mučninu koju uzrokuju opiodi; trebaju se koristiti niske doze.

Literatura

• 1. Zhang J, Landy HJ, Branch DW, et alZhang J, Landy HJ, Branch DW, et al: Contemporary patterns of spontaneous labor with normal neonatal outcomes. Obstet Gynecol 116 (6): 1281–1287, 2010. doi: 10.1097/AOG.0b013e3181fdef6e.

• 2. Practice Guidelines for Obstetric AnesthesiaPractice Guidelines for Obstetric Anesthesia: An Updated Report by the American Society of Anesthesiologists Task Force on Obstetric Anesthesia and the Society for Obstetric Anesthesia and Perinatology*. Anesthesiology 124:270–300, 2016. doi: 10.1097/ALN.0000000000000935.

Fetalni nadzor

Tijekom porođaja mora se nadzirati stanje fetusa. Glavni su parametri srčana frekvencija i njezina promjenjivost, osobito kako se ona mijenja ovisno o trudovima i pokretima fetusa. Kako tumačenje fetalne srčane frekvencije ne bi bilo subjektivno, definirani su određeni parametri(vidi tablicu).

Postoji nekoliko obrazaca; oni su razvrstani u 3 stupnja (kategorije [1]), što obično korelira s acido-baznim statusom fetusa:

• Kategorija I: Normalno

• Kategorija II: Granično

• Kategorija III: Abnormalno

Normalni obrazac ukazuje na uredan acidobazni status fetusa u vrijeme promatranja. Ovaj uzorak ima sva navedena obilježja:

• Temeljna srčana frekvencija 110 do 160 otkucaja / min

• Umjerenu varijabilnost temeljne srčane frekvencije (od 6 do 25 otkucaja)

• Odsutnost kasnih i/ili varijabilnih deceleracija

Rane deceleracije i dobi-odgovarajuće akceleracije mogu biti prisutne.

Granični obrazac je bilo koji uzorak nije jasno kategoriziran kao normalan ili nenormalan. Mnogi su obrasci granični. Ne možemo biti sigurni je li fetus u acidozi. Granični obrasci zahtijevaju detaljniji fetalni nadzor tako da se bilo kakvo pogoršanje može prepoznati što je prije moguće.

Abnormalni obrazac obično ukazuje na metaboličku acidozu u fetusa. Ovaj je uzorak karakteriziran jednim od navedenog:

• Odsutnost varijabilnosti srčane frekvencije uz rekurentne kasne deceleracije

• Odsutnost varijabilnosti srčane frekvencije uz rekurentne varijabilne deceleracije

• Odsutnost varijabilnosti srčane frekvencije uz bradikardiju (srčana frekvencija <110 otkucaja / min bez varijabilnosti ili <100 otkucaja / min)

• Sinusoidalni obrazac (fiksna varijabilnost od oko 5 do 40 otkucaja / min na oko 3 do 5 ciklusa / min, nalik sinusoidalnom valu)

Abnormalni obrasci zahtijevaju hitne mjere (npr. dodatni kisik, repozicioniranje, liječenje hipotenzije majke, prekid oksitocina) ili pripremu za žurni porođaj.

Obrasci odražavaju fetalni položaj u određenom trenutku u vremenu; obrasci mogu i napraviti promjenu.

Nadzor može biti ručni i povremen, pomoću fetoskopa za slušanje srčane akcije. Međutim, u SAD–u je elektronski nadzor rada srca fetusa (vanjski ili unutarnji) postao standard zdravstvene zaštite u visokorizičnim trudnoćama, a mnogi ga kliničari rabe u svim trudnoćama. Rutinski elektronski nadzor u niskorizičnim trudnoćama često je predmet rasprave Međutim, velikim kliničkim ispitivanjima nije dokazano da elektronski fetalni nadzor smanjuje ukupnu stopu smrtnosti, ali se dokazalo da je povećao stopu carskih rezova, vjerojatno zbog lažno pozitivnih abnormalnosti. Stopa carskih rezova veća je među ženama koje se nadziralo elektronskim putem nego među onima koje se nadziralo auskultacijom.

Fetalna pulsna oksimetrija se istražuje kao način potvrđivanja abnormalnih ili dvojbenih rezultata elektronskog nadzora; razina fetalne oksigenacije može nam pomoći u odluci o dovršetku trudnoće carskim rezom.

Analiza fetalnog ST-segmenta i T-vala tijekom porođaja (STAN) traži se elevacija ili denivelacija ST-segmenta u fetalnom EKG-u; oba nalaza ukazuju na vjerojatnu fetalnu hipoksemiju te imaju visoku osjetljivost i specifičnost za fetalnu acidozu. Za STAN elektrode moraju biti priključeni na kožu glave fetusa; tako se promjene T-vala i ST-segmenta u fetalnom EKG-u automatski identificiraju i analiziraju.

Ako se rabi manualna auskultacija srčane akcije fetusa, mora se izvoditi cijelo vrijeme poroda prema specifičnim naputcima uz stalnu prisutnost primalje uz rodilju.

• Kod niskorizičnih trudnoća i normalnog poroda, rad srca fetusa se mora provjeravati nakon svakog truda ili barem svakih 30 min tijekom prvog porodnog doba te svakih 15 min tijekom drugog porođajnog doba.

• Kod visokorizičnih trudnoća, srčana se akcija mora provjeravati svakih 15 min tijekom prvog, a svakih 3 do 5 min tijekom drugog porođajnog doba.

Preporučuje se auskultacija tijekom najmanje 1 do 2 min, s početkom na vrhuncu truda. Povremena auskultacija ima nisku stopu lažno pozitivnih nalaza abnormalnosti i incidencije zahvata u odnosu na trajni elektronski nadzor i pruža priliku za osobniji dodir sa ženom tijekom porođaja. Međutim, slijediti standardne naputke o auskultaciji je često teško i ne mora biti isplativo. Također, osim ako nije učinjena na odgovarajući način, auskultacijom se ne moraju otkriti abnormalnosti.

Elektronski nadzor srčane frekvencije fetusa može biti

• Vanjski: sprave se stavljaju na trbuh majke kako bi zabilježile zvukove rada srca fetusa i trudove.

• Unutarnji: plodovi ovoji moraju biti prokinuti. Tada se kroz cerviks uvode elektrode; jedna se stavlja na kožu glave fetusa za nadziranje rada srca, a u šupljinu maternice se stavlja kateter za mjerenje intrauterinog tlaka.

Općenito su vanjski i unutarnji nadzor podjednako pouzdani. Vanjske se naprave rabe kod žena s normalnim porođajem; unutarnje metode se primjenjuju kada vanjski nadzor ne daje dovoljno podataka o zdravstvenom stanju fetusa ili jačini trudova (npr. kada vanjski uređaji ne funkcioniraju).

Vanjski nadzor fetusa može poslužiti za neprekidno bilježenje rada srca fetusa zajedno s fetalnim pokretima (što se zove kardiotokografija). Kardiotokografija se obično radi 20 minuta (ponekad 40 min). Rezultati se smatraju reaktivnima ako postoje 2 akceleracije od 15 otkucaja / min tijekom 20 minuta. Odsustvo akceleracija čini test nereaktivnim. Prisutnost kasnih deceleracija ukazuje na hipoksemiju, rizik za fetalnu acidozu te potrebu za intervencijom.

Iza kardiotokografije obično slijedi određivanje biofizikalnog profila (uključuje procjenu količine plodne vode, a ponekad i procjenu fetalnih pokreta, tonusa, disanja i otkucaja srca). Ovi se testovi često rabe za nadziranje visokorizičnih trudnoća (npr. kompliciranih majčinim dijabetesom, hipertenzijom, prethodnom mrtvorođenošću ili zastojem rasta fetusa).

Vanjski se nadzor može, osim kardiotokografijom, i provoditi kontrakcijskim stres testom; pokreti fetusa i srčana frekvencija nadziru se za vrijeme kontrakcija izazvanih oksitocinom ( oksitocinski test). Međutim, kontrakcijski stres test se danas rijetko čini, a ako se i čini, mora se raditi u bolnici.

Ako se utvrdi problem tijekom porođaja (npr. fetalne deceleracije, nereaktivnost), pokuša se intrauterina fetalna resuscitacija; ženi se može dati O2 pomoću maske, može se dati brza IV infuzija tekućine ili se ženu može postaviti na bok. Ako ne dođe do poboljšanja rada srca fetusa unutar razumnog vremenskog razdoblja, a porođaj neće skoro uslijediti, potrebno je hitno napraviti carski rez.

Fetalni nadzor - reference

• 1. Macones GA, Hankins GD, Spong CY, et alMacones GA, Hankins GD, Spong CY, et al: 2008 National Institute of Child Health and Human Development workshop report on electronic fetal monitoring: Update on definitions, interpretation, and research guidelines. J Obstet Gynecol Neonatal Nurs37 (5):510–515, 2008. doi: 10.1111/j.1552-6909.2008.00284.x.