Tjelesni dismorfni poremećaj karakterizira zaokupljenost ≥ 1 uočenih nedostataka u tjelesnom izgledu koje drugi nevide ili su neznatni Zaokupljenost izgledom uzrokuje klinički značajne poteškoće ili odstupanja u socijalnom, profesionalnom, akademskom ili drugim aspektima funkcioniranja. U okviru poremećaja javlja se ponavljano i pretjerano obavljanje ≥ 1 radnji (npr. promatranje pred ogledalom, uspoređivanje svog s izgledom drugih ljudi) kao odgovor na zaokupljenost izgledom. Dijagnoza je temeljena na anamnezi. Liječenje se sastoji od terapije lijekovima (SIPPS ili klomipraminom), psihoterapije (kognitivno-bihevioralna terapija) ili oboje.

Tjelesni dismorfni poremećaj obično započinje u adolescenciji i nešto je češći kod žena. Otprilike 1.7-2.9% ljudi ima ovaj poremećaj.

Simptomi i znakovi

Simptomi i znakovi tjelesnog dismorfnog poremećaja

Simptomi tjelesnog dismorfnog poremećaja mogu se pojaviti postupno ili iznenada. Iako se intenzitetom razlikuje, poremećaj se kronificira ukoliko izostane adekvatno liječenje. Zabrinutost je obično usmjerena na lice ili glavu, ali može biti usmjerena na bilo koji dio tijela ili više njih te se mogu se mijenjati s jednog na drugi dio. Na primjer, pacijenti mogu biti zabrinuti za stanjivanje kose, akne, bore, ožiljke, vaskulararizacije, boju puti ili pretjerane dlakavosti lica ili tijela. Ili mogu biti usredotočeni na oblik ili veličinu nosa, očiju, ušiju, usta, grudi, stražnjice, nogu ili drugih dijelova tijela. Kod muškaraca (rjeđe žena) može se javljati mišićna dismorfija, oblik poremećaja kojeg karakterizira zaokupljenost idejom o nedovoljnoj mršavosti i mišićavosti. Pacijenti opisuju dijelove tijela koji im se ne sviđaju, izgledaju ružno, neprivlačano, deformirano, odvratno ili monstruozno.

Obično provode mnogo sati dnevno brinući se o uočenim nedostacima i pogrešno vjerujući kako okolina pridaje posebnu pozornost i ismijava ih zbog tih nedostataka. Većina se često promatra u zrcalu, jedni izbjegavaju zrcala, dok neki kombiniraju navedena ponašanja.

Druga često prisutna kompulzivna ponašanja uključuju uspoređivanje izgleda s ostalim ljudima: pretjerano dotjerivanje, bčeprkanje kože (uklanjanje ili popravljanje doživljenog defekta na koži), čupkanje kose, često provjeravanje u vezi primijećenih defekata te mijenjanje odijeće. Većina pokušava prikriti svoj uočeni nedostatak—npr. puštajući bradu da prikrije ožiljke ili nošenjem šešira kako bi prikrili prorijeđenost kose. Mnogi se podvrgavaju dermatološkim, stomatološkim, kirurškim i drugim kozmetskim korektivnim tretmanima koji su obično nedostatni i mogu intezivirati njihovu zaokupljenost. Muškarci s mišićnom dizmorfijom mogu uzimati nadomjesne androgene, što može biti opasno.

Radi opterećenosti svojim izgledom, mogu izbjegavati izlaske u javnost. Kod većine je bitno smanjeno socijalno, profesionalno, akademsko i opće funkcioniranje. Neki iz kuće izlaze samo noću; neki ne izlaze uopće. Može doći do socijalne izolacije, depresije, ponavljanih hospitalizacija i suicidalnog ponašanja. U vrlo teškim slučajevima, tjelesni dismorfni poremećaj vodi do potpune disfunkcionalnosti.

Razina uvida je različita, obično slaba ili je odsutan. Pacijenti su uvjereni da je dio tijela koji im se ne sviđa, vjerojatno (loš uvid) ili definitivno (odsutan uvid ili sumanuto uvjerenje) abnormalan, ružan ili neprivlačan.

Tijekom svog života, oko 80% ljudi s tjelesnim dismorfičnim poremećajem doživi suicidalne ideje, a oko jedne četvrtine do gotovo 30% pokuša samoubojstvo (vidi Suicidalno ponašanje). Tjelesni dismorfični poremećaj karakteriziran je značajno višim razinama suicidalnosti nego drugi psihijatrijski poremećaji (1) s visokim rizikom od samoubojstva.

Literatura

• 1. Angelakis I,  Gooding PA, Panagioti M: Suicidality in body dysmorphic disorder (BDD): A systematic review with meta-analysis. Psychol Rev 49:55-66, 2016. doi: 10.1016/j.cpr.2016.08.002.

Dijagnoza

Dijagnoza tjelesnog dismorfnog poremećaja

• Klinički kriteriji

Zbog nelagode i srama pacijenti oklijevaju u otkrivanju svojih simptoma pa tjelesni dismorfni poremećaj može godinama ostati neprepoznat. Od normalne brige za vlastiti izgled razlikuje se po količini provedenog vremena koje posljedično uzrokuje značajne poteškoće i umanjuje funkcionalnost.

Dijagnoza tjelesnog dismorfnog poremećaja temelji se na anamnezi. Ako je prisutna briga oko oblika tijela, težine uz abnormalni obrazac jedenja vjerojatniji je poremećaj prehrane; kod zabrinutosti pojavom spolnih karakteristika razmatra se dijagnoza rodne disforije.

Kriteriji za tjelesni dismorfni poremećaj su sljedeći:

• Zaokupljenost jednim ili više uočenih nedostataka u izgledu koje drugi ne vide ili su im neznatni.

• Kao odgovor na zabrinutost, u određenom trenutku su moguća ponavljajuća ponašanja (primjerice, promatranja u ogledalu, pretjerano dotjerivanje)

• Zaokupljenost uzrokuje značajne poteškoće ili umanjuje socijalno, profesionalno i druga područja funkcioniranja.

Liječenje

Liječenje tjelesnog dismorfnog poremećaja

• Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI) i klomipramin plus, u nekim slučajevima, lijekovi drugih skupina

• Kognitivno-bihevioralna terapija

Učinkoviti su SIPPS i klomipramin (triciklički antidepresiv sa snažnim serotonergičnim učinkom). Pacijenti često zahtijevaju veće doze od onih korištenih u liječenju depresije i većine anksioznih poremećaja. Iako su podaci ograničeni, neki pacijenti kod kojih se ne dođe do značajnog poboljšanja s odgovarajućim ispitivanjima ovih lijekova mogu imati koristi od dodavanja lijekova drugih skupina kao što su atipični neuroleptik (npr. aripiprazol), buspiron ili modulator glutamata (npr. N-acetilcistein).

Kognitivno-bihevioralna terapija, prilagođena specifičnim simptomima tjelesnog dismorfnog poremećaja, trenutno je psihoterapijski pravac izbora. Kognitivni pristupi i izlaganje i prevencija rituala su ishodište terapije. Kliničari ohrabruju pacijente da se postupno suoče sa strahom ili izbjegavanjem u smislu suzdržavanja od obavljanja svojih rituala.

Kognitivno-bihevioralna terapija obično uključuje i druge elemente kao što su opažajno preoblikovanje i obrat navika kod čeprkanja kože ili čupanja kose. Obrat navika uključuje sljedeće:

• Trening osvještavanja (npr. samopromatranje, identifikacije okidača simptomatskog ponašanja)

• Kontrola podražaja (modificiranje situacija - npr. izbjegavanje okidača - kako bi se smanjila vjerojatnost simptomatskog ponašanja)

• Kompeticijski odgovor (uče pacijente zamjenskim radnjama, kao što su stiskanje šake, pletenje ili sjedenje na rukama umjesto neželjene radnje)

Budući da je većina pacijenata slabog uvida ili bez uvida, motivacijske tehnike motiviraju i povećaju spremnost za sudjelovanje i suradljivost u liječenju.

Mnogi stručnjaci vjeruju kako je najbolji terapijski pristup kombinacija kognitivno-bihevioralne terapije i lijekova, osobito u teškim slučajevima.

Ključne točke

• Pacijenti su zaokupljeni ≥ 1 uočenih nedostataka u njihovom tjelesnom izgledu koje drugi ne vide ili su im neznatni.

• Kao odgovor na zabrinutost tijelom, u određenoj fazi bolesti javljaju se ponavljajuća ponašanja (npr. promatranje u ogledalu, pretjerano dotjerivanje) i/ili načini da se prikriju ili uklone uočeni nedostaci.

• Pacijenti su obično slabog ili bez uvida te uistinu vjeruju da dijelovi tijela koja im se ne sviđaju, izgledaju nenormalno ili neprivlačno.

• Liječenje se provodi kognitivno-bihevioralnom terapijom specifično usmjereno tjelesno dismorfnom poremećaju i/ili farmakoterapijom SIPPS ili klomipraminom u relativno visokim dozama.