Ruminacija

Autor: Norton J. Greenberger, MD
Urednik sekcije: prof. dr. sc. Davor Štimac, dr. med.
Prijevod: Andrea Kresović, dr. med.

Ruminacija je (obično nevoljno) vraćanje male količine hrane iz želuca u usta (većinom 15–30 min poslije hranjenja), a u većini slučajeva uslijedi ponovno žvakanje i gutanje iste hrane. Bolesnici se ne žale na mučninu ili bol u trbuhu.

Ruminacija se najčešće viđa u dojenčadi. U odraslih se ne zna kolika je incidencija i ukoliko ona i postoji bolesnici je rijetko navode.

Etiologija

Bolesnici s ahalazijom ili Zenkerovim divertikulom mogu povratiti neprobavljenu hranu bez mučnine. U većine bolesnika koji nemaju navedena opstrukcijska stanja jednjaka, patofiziologija se slabo razumije. U ljudi nije zabilježena obrnuta peristaltika. Poremećaj je vjerojatno naučena, loša navika i može predstavljati dio poremećaja hranjenja. Osoba nauči povišenjem tlaka u želucu i posljedičnim ritmičnim kontrakcijama i relaksacijom ošita otvoriti donji sfinkter jednjaka i izbaciti želučani sadržaj u jednjak i ždrijelo.

Simptomi i znakovi

Bolesnik nema mučnine, boli, niti disfagije. Dok je pod stresom bolesnik može manje pažnje posvetiti prikrivanju ruminacije. Kad okolina prvi put uoči ruminaciju, može potaknuti bolesnika da ode liječniku. U rijetkim slučajevima bolesnici reguritacijom izbace dovoljnu količinu hrane kako bi gubili na težini.

Dijagnoza

  • Klinička procjena

  • Ponekad endoskopija, studije motiliteta jednjaka, ili oboje

Dijagnoza ruminacije se najčešće postavlja promatranjem. Psihosocijalna anamneza može otkriti skriveni emotivni stres. Endoskopski pregled ili pretrage gornjeg GI sustava su nužne kako bi se isključili poremećaji koji uzrokuju mehaničku opstrukciju ili Zenkerov divertikul. Poremećaj motiliteta može se otkriti manometrijom jednjaka, testovima pražnjenja želuca te testovima koji pokazuju antralno–duodenalni motilitet.

Liječenje

  • Bihevioralne tehnike

Liječenje ruminacije je suportivno. Farmakoterapija općenito nije učinkovita. Motivirani pacijenti mogu odgovoriti na bihevioralne tehnike (npr. opuštanje, biofeedback, trening dijafragmalnog disanja [koristeći dijafragmu umjesto prsnih mišića za disanje]). Isto tako, korisnom se pokazala i konzultacija psihijatra.