Spolno sakaćenje žena svakodnevno se provodi u nekim dijelovima Afrike (obično sjeverne ili središnje Afrike) gdje je duboko ukorijenjeno kao dio nekih kultura. Provodi se i u nekim dijelovima Bliskog istoka i drugim područjima u svijetu. Smatra se kako je žene koje iskuse spolno zadovoljstvo nemoguće nadzirati, izbjegava ih se i ne mogu se udati.

Prosječna dob djevojčica koje se sakati je 7 godina, a sakaćenje se izvodi bez anestezije. Postoje četiri glavne vrste ženskog genitalnog sakaćenja koje definira Svjetska zdravstvena organizacija (SZO):

• Tip I: Klitoridektomija - djelomično ili potpuno uklanjanje klitorisa i, u vrlo rijetkim slučajevima, samo nabor kože oko klitorisa (prepucija)

• Tip II: Izrezivanje - djelomično ili potpuno uklanjanje klitorisa i malih usana, s ili bez uklanjanja velikih usana

• Tip III: Infibulacija - sužavanje vaginalnog otvora rezanjem i premještanje usana kako bi došlo do potpunog zatvaranja osim malog otvora za menstruaciju i urin

• Tip IV: Drugi - svi drugi štetni zahvati na ženskim genitalijama koji se ne provode u medicinske svrhe (kao što su bockanje, probadanje, rezanje/ [urezivanje], struganje i spaljivanje genitalnog područja)

Posljedice genitalnog sakaćenja mogu uključivati operativno ili postoperativno krvarenje i infekciju. (uključujući tetanus). U infibuliranih žena su moguće opetovane urinarne ili ginekološke infekcije i ožiljci. Žene koje zatrudne nakon sakaćenja ženskih genitalija mogu imati značajna krvarenja tijekom poroda. Psihološke posljedice mogu biti jako teške.

Smatra se da je spolno sakaćenje žena u opadanju zbog utjecaja vjerskih vođa koji su se izjasnili protiv takvog postupka te sve većeg protivljenja u nekim društvima.