Reyeov sindrom je rijedak oblik akutne encefalopatije i masne infiltracije jetre, koji nastaje nakon nekih akutnih virusnih infekcija, osobito kad su za liječenje primijenjeni salicilati. Dijagnoza se postavlja klinički. Terapija je potporna.
Uzrok Reyeova sindroma je nepoznat, no čini se da mnogi slučajevi nastaju nakon infekcije virusima gripe A ili B ili virusom varičele. Primjena salicilata tijekom tih bolesti povećava opasnost za 35 puta. Ovo saznanje dovelo je do značajnog smanjenja primjene salicilata u SAD–u od sredine 80.–ih godina 20. stoljeća (osim kad su oni specifično indicirani, kao kod juvenilnog reumatoidnog artritisa i Kawasakijeve bolesti) te odgovarajućeg pada incidencije Reyeova sindroma od nekoliko stotina slučajeva godišnje na oko 2 slučaja. Sindrom se pojavljuje gotovo isključivo u djece mlađe od 18 godina. U SAD–u se većina slučajeva javlja tijekom kasne jeseni i zimi.
Bolest pogađa funkciju mitohondrija, remeteći metabolizam masnih kiselina i karnitina. Patofiziologija i klinička manifestacija slične su brojnim nasljednim metaboličkim bolestima transporta masnih kiselina i mitohondrijske oksidacije ( vidi: Uvod u nasljedne metaboličke bolesti).
Simptomi i znakovi
Bolest se uvelike razlikuje po izraženosti simptoma, ali je karakteristično bifazična. Nakon početnih virusnih simptoma (infekcije gornjeg dišnog sustava ili ponekad varičele) slijedi za 5 do 7 dana jaka mučnina s povraćanjem te iznenadna promjena mentalnog stanja. Promjene u mentalnom statusu mogu varirati od blage amnezije, slabosti, promjene vida i sluha i letargije do povremenih epizoda dezorijentiranosti i agitacije, što može brzo napredovati do produbljivanja kome, koju karakterizira
Obično nema žarišnih neuroloških ispada. U oko 40% slučajeva postoji hepatomegalija, ali nema žutice.
Komplikacije Reyeova sindroma
Komplikacije uključuju
Dijagnoza
Na Reyeov sindrom treba posumnjati u svakog djeteta kod kojeg dođe do naglog nastanka enecefalopatije (bez podataka o izloženosti teškim metalima ili toksinima) i intenzivnog povraćanja povezanog s disfunkcijom jetre. Konačna dijagnoza postavlja se biopsijom jetre, koja pokazuje mikrovezikularnu masnu promjenu, a osobito je korisna u sporadičnim slučajevima u djece mlađe od 2 godine. Dijagnoza se također može postaviti kad su uz tipičnu anamnezu i klinički nalaz prisutni sljedeći laboratorijski nalazi: povišene transaminaze (AST, ALT > 3 puta od normalnih vrijednosti), normalan bilirubin, povećane razine amonijaka u krvi i produženo PV.
Kao i svakom djetetu s encefalopatijom, rade se CT ili MR glave. Ako je nalaz CT-a ili MR-a mozga uredan, može se učiniti lumbalna punkcija. Pretraga likvora obično pokazuje povećanje tlaka likvora, <8 do 10 leukocita/μl i normalne razine bjelančevina. Razine glutamina u likvoru mogu biti povišene. Hipoglikemija i hipoglikorahija (vrlo niska koncentracija glukoze u likvoru) javljaju se u 15% slučajeva, osobito kod djece <4 godine. Kod njih bi trebalo napraviti metaboličku obradu. Stanje se stupnjuje u 5 stupnjeva, ovisno o težini kliničke slike.
Znakovi poremećenog metabolizma uključuju povišenje razina aminokiselina u serumu, poremećaje acido–bazne ravnoteže (obično uz hiperventilaciju, miješanurespiratornu alkalozu i metaboličku acidozu), osmolarne promjene, hipernatrijemiju, hipokalijemiju i hipofosfatemiju.
Diferencijalna dijagnoza
Diferencijalna dijagnoza kome i jetrene disfunkcije uključuje:
Bolesti poput kolestatske hepatoze jetre u trudnoći i toksičnog oštećenja jetre tetraciklinima mogu imati sličan nalaz na analizi svjetlosnim mikroskopom.
Prognoza
Ishod je povezan s trajanjem moždane disfunkcije, izraženošću i brzinom progresije kome, stupnjem povišenja intrakranijalnog tlaka i stupnju povišenja amonijaka u krvi. Progresija od 1. stadija u više stadije vjerojatnija je kad je početna razina amonijaka u krvi iznad 100 μg/dl (>60 μmol/L), a PV 3 ili više sekundi dulje od kontrolnog. U smrtonosnim slučajevima prosječno vrijeme od hospitalizacije do smrti iznosi 4 dana. Smrtnost iznosi u prosjeku 21%, a raspon je od <2% u bolesnika s 1. stupnjem, do >80% među bolesnicima s 4. ili 5. stupnjem bolesti.
Prognoza za preživjele je obično dobra, a recidivi su rijetki. Međutim, u onih kojima su se tijekom bolesti razvile konvulzije ili decerebrirani položaj tijela, incidencija neuroloških posljedica (umna zaostalost, konvulzijski poremećaji, paralize moždanih živaca, motorna disfunkcija) iznosi do 30%.
Liječenje
Liječenje Reyeova sindroma je potporno, uz pridavanje osobite pažnje nadzoru intrakranijalnog tlaka i glukoze u krvi, jer je česta potrošnja glikogena.
Liječenje povišenja intrakranijalnog tlaka uključuje intubaciju, hiperventilaciju, ograničenje unosa tekućine na 1500 ml/m2/dan, podizanje uzglavlja kreveta, primjena osmotskih diuretika, osmotske diuretike dekompresivna . Za održanje euglikemije često se primjenjuje infuzija 10 ili 15%–tne glukoze. Kod koagulopatije može biti potrebna primjena svježe smrznute plazme ili vitamina K. Ostali se oblici liječenja (npr. eksangvinotransfuzija, hemodijaliza i izazivanje duboke kome pomoću barbiturata) nisu pokazali učinkovitima, ali se ponekad primjenjuju.
Ključne točke
-
Reyeov sindrom akutne encefalopatije i disfunkcije jetre, koji se obično javlja nakon virusne infekcije (posebice nakon uporabe salicilata), postao je rijetkost, jer je rutinska primjena aspirina kod djece smanjena.
-
Za postavljanje dijagnoze potrebno je isključiti infektivne, toksične i metaboličke poremećaje, koji se slično manifestiraju. Biopsija jetre može pomoći u potvrdi dijagnoze.
-
Liječenje je simptomatsko, posebno s mjerama za snižavanje intrakranijalnog tlaka.