Pseudomonas aeruginosa i drugi članovi ove skupine gram–negativnih bacila su oportunistički patogeni koji često uzrokuju bolničke infekcije, osobito u bolesnika na respiratoru, onih s opeklinama i onih s kroničnim iscrpljujućim bolestima. Inicirana mogu biti mnoga sijela, a infekcija je obično teška. Dijagnoza se postavlja na osnovi kulture. Izbor antibiotika ovisi o uzročniku i mora se rukovoditi nalazom antibiograma jer je otpornost česta.

Pseudomonas je ubikvitaran i odgovara mu vlažni okoliš. Kod ljudi, P. aeruginosa je najčešći uzročnik, ali infekcije mogu uzrokovati i P. paucimobilis, P. putida, P. fluorescens, ili P. acidovorans. Drugi važni bolnički stečeni patogeni prije klasificirani kao Pseudomonas uključuju Burkholderia cepacia i Stenotrophomonas maltophilia. B. pseudomallei uzrokuje bolest poznatu kao melioidozu koja je ograničena uglavnom na azijske trope.

P. aeruginosa se ponekad može naći na normalnoj koži aksile i anogenitalnog područja, no rijetko se nalazi u stolici, osim ako su primijenjeni antibiotici. U bolnicama se uzročnik često nalazi u slivnicima, antiseptičnim otopinama i posudama za mokraću. Može doći do prijenosa sa zdravstvenog radnika na bolesnike, osobito u slučaju opeklina i u novorođenačkim jedinicama intenzivne skrbi.

Većina P.aeruginosa infekcija zbiva se u hospitaliziranih bolesnika, osobito onih koji su oslabljeni ili imunokompromitirani. P. aeruginosa je čest uzročnik infekcija u jedinicama intenzivnog liječenja. HIV pozitivni bolesnici, osobito oni u naprednim stadijima, i bolesnici s cističnom fibrozom su pod rizikom od P. aeruginosa infekcija stečenih u populaciji.

Infekcije Pseudomonasom se mogu razviti na mnogim mjestima, uključujući kožu, potkožno tkivo, kosti, uši, oči, mokraćni sustav i srčane zaliske. Sijelo infekcije ovisi o mjestu ulaska uzročnika u organizam i osjetljivosti bolesnika. U hospitaliziranih bolesnika, prvi znak može biti poražavajuća gram–negativna sepsa.

Folikulitis stečen u toplim kupkama često je uzrokovan P. aeruginosa. To uzrokuje pustulozni osip oko folikula kose uz svrbež.

Akutni eksterni otitis (uho u plivača) čest u krajevima s tropskom klimom, najčešći je oblik infekcije Pseudomonasom koji zahvaća uho. U dijabetičara se može razviti teži oblik, koji se naziva malignim vanjskim otitisom. Očituje se jakom boli u uhu, često uz jednostranu parezu moždanih živaca, a potrebno ga je liječiti parenteralnim putem.

Ektima gangrenosum je lezija kože koji se javlja u neutropeničnih bolesnika, a najčešće je uzrokovana P. aeruginosa. Obilježena je eritematoznim područjima promjera ~1 cm, koja su u središtu ulcerirana i purpurno–crna, a nalaze se najčešće u području aksile i u anogenitalnom području. Ektima gangrena obično se javlja u bolesnika s P. aeruginosa bakterijemijom.

P. aeruginosa je često uzročnik pneumonije povezane s respiratorom. U bolesnika zaraženih HIV–om, Pseudomonas najčešće uzrokuje pneumoniju ili sinusitis.

Pseudomonasni bronhitis se često razvija u kasnom stadiju cistične fibroze. Izolati od pacijenata s cističnom fibrozom imaju karakterističnu sluzavu kolonijalnu morfologiju i imaju u lošiju prognozu nego nemukoidni Pseudomonas.

Pseudomonas je čest uzročnik nozokomijalnih uroinfekcija, osobito u bolesnika podvrgnutih urološkom zahvatu ili onih s opstruktivnom uropatijom. Pseudomonas obično kolonizira mokraćni sustav u kateteriziranih bolesnika, posebno onih koji su primali antibiotike širokog spektra.

Zahvaćanje oka se obično očituje vrijedom rožnice, najčešće nakon ozljede, no u nekim je slučajevima zagađenje kontaktnih leća ili tekućine za njihovu pohranu bio izvor infekcije.

Pseudomonas rijetko uzrokuje bakterijski endokarditis, obično na umjetnim zaliscima bolesnika podvrgnutih operaciji na otvorenom srcu ili na prirodnim zaliscima IV ovisnika.

Brojne infekcije Pseudomonasom dovode do bakterijemije. U neintubiranih pacijenata u kojih nije moguće detektirati urinarni fokus, pogotovo kod infekcija drugim vrstama, a ne P. aeruginosa, razvoj bakterijemije sugerira da je riječ o kontaminiranoj IV tekućini, lijekovima ili antisepticima koji se koriste pri postavljanju IV katetera.

Mali vrijedovi rožnice se liječe ciprofloksacinom od 0,3% ili levofloksacinom od 0,5%. Kod izraženijih vrijedova se rabe pojačane (u koncentraciji većoj od kupovne) antibiotske kapi, poput tobramicina od 15 mg/ml. Često je potrebna učestala primjena (npr. svakih 1 h). Prekrivanje oka je kontraindicirano jer se time stvara tamno, vlažno okruženje koje potiče rast bakterija i sprječava lokalnu primjenu lijekova.

Asimptomatska bakteriurija se ne liječi antibioticima, osim za vrijeme trudnoće i prije uroloških manipulacija. Bolesnici sa simptomatskom uroinfekcijom mogu se često liječiti levofloksacinom od 750 mg po jednom dnevno dan ili ciprofloksacinom od 500 mg po dva puta dnevno.

Parenteralna terapija je potrebna. Nedavno je monoterapija s aktivnim antipseudomonasnim beta-laktamom (npr. ceftazidim) ili fluorokinolonom pokazala rezultate ekvivalentne onima prethodno preporučene kombinirane terapije aminoglikozidom i antipseudomonasnim beta-laktamom, antipseudomonasnim cefalosporinom (npr. ceftazidimom, cefepimom, cefoperazonom), monobaktamom (npr. aztreonamom) ili karbapenemom (meropenemom, imipenemom, doripenemom). Monoterapija je dovoljna i za pacijente s neutropenijom.

Desnostrani endokarditis se može liječiti antibioticima, no obično je za izlječenje infekcije inficiranih zalistaka potrebno uklanjanje mitralnog, aortnog ili prostetičkog zaliska.

P. aeruginosa rezistencija može se javiti u bolesnika liječenih s ceftazidimom, cefepimom, ciprofloksacinom, gentamicinom, meropenemom, imipenemom ili doripenemom. Stariji antibiotici (npr. kolistin) mogu biti potrebni za liječenje infekcija koje su uzrokovane višestruko otpornim Pseudomonas sp. Ceftolozan/tazobaktam održava aktivnost protiv mnogih multirezistentnih sojeva P. aeruginosa.