Aspiracija mekonija za vrijeme poroda može uzrokovati kemijski pneumonitis i mehaničku opstrukciju bronha, izazivajući sindrom respiratornog distresa. Fizikalni nalazi su tahipneja, zvižduci i hropci, te cijanoza i desaturacija. Na dijagnozu se posumnja kad postoji respiratorni distres nakon poroda u mekonijskoj plodovoj vodi, a potvrđuje se RTG snimkom pluća. Liječenje djece s respiratornim distresom zahtijeva intubaciju i primjenu kontinuiranog pozitivnog tlaka u dišnim putovima i mehaničku ventilaciju. Liječenje novorođenčadi s teškom kliničkom slikom primjenom surfaktanta smanjuje potrebu za ekstrakorporalnom membranskom oksigenacijom (ECMO), ali ne utječe na smrtnost (1, 2). Prognoza ovisi o podležećim fiziološkim čimbenicima.

Vidi Pregled poremećaja disanja u perinatalnom razdoblju

Značajne fiziološke promjene prate proces rađanja, ponekad razotkrivajući poremećaje koji ne predstavljaju problem tijekom intrauterinog života. Zbog toga osoba sa znanjem neonatalne reanimacije mora biti nazočna pri svakom porodu. Gestacijska dob i parametri rasta mogu pomoći u prepoznavanju novorođenačke patologije.

Fiziološki stres u vrijeme poroda (npr. hipoksija izazvana pritiskom na pupkovinu ili insuficijencija posteljice) može dovesti do ispuštanja mekonija u plodovu vodu prije poroda. Ispuštanje mekonija može biti normalna pojava prije rođenja, osobito u prenešene novorođenčadi; javlja se u 10 do 15% poroda. Međutim, nikada nije normalna pojava mekonija pri porođaju nedonoščadi. Oko 5% djece koja ispuste mekonij ga tijekom poroda i aspirira, što dovodi do oštećenja pluća i respiratornog distresa koji se naziva sindromom aspiracije mekonija.

Mogu mu pridonijeti podležeći fiziološki poremećaji. Ukoliko se javi potpuna opstrukcija bronha nastaje atelektaza; djelomično začepljenje dovodi do zarobljavanja zraka prilikom ekspirija i prenapuhavanja pluća, te može dovesti i do istjecanja zraka s razvojem pneumomedijastinuma ili pneumotoraksa. Rizik od istjecanja zraka dodatno se povećava zbog smanjene popustljivosti pluća koja je posljedica smanjene proizvodnje surfaktanta i njegove inaktivacije. Trajna plućna hipertenzija može biti povezana s aspiracijom mekonija kao komorbidno stanje ili nastati zbog trajne hipoksije.

Djeca prilikom poroda mogu udahnuti i verniks, plodovu vodu ili majčinu ili fetalnu krv te razviti respiratorni distres i znakove aspiracijske pneumonije, vidljive na RTG snimkama pluća.

Znakovi su tahipneja, širenje nosnica, respiratorne retrakcije, cijanoza i desaturacija, zvižduci, hropci te zelenkasto–žuta obojenost pupkovine, noktiju ili kože. Obojenje mekonijem može biti vidljivo u orofarinksu i (prilikom intubacije) larinksu i traheji. Djeca sa zarobljenim zrakom u plućima mogu imati bačvasti oblik prsnog koša kao i simptome i znakove pneumotoraksa, intersticijskog emfizema pluća i pneumomedijastinuma.

Na dijagnozu sindroma apiracije mekonija se posumnja u novorođenčeta sa znakovima respiratornog distresa u okolnostima kada je plodova voda bila mekonijska.

Dijagnoza se potvrđuje Rtg snimkom prsnog koša koja pokazuje hiperinflaciju s različito velikim područjima atelektaze uz zaravnjenje ošita. Početni rendgenski nalaz može se zamijeniti s nalazom kod prolazne novorođenačke tahipneje. U fisurama pluća ili pleuralnim prostorima se može vidjeti tekućina a u mekim tkivima ili medijastinumu zrak.

Budući da mekonij može potaknuti rast bakterija i zbog činjenice da je sindrom aspiracije mekonija teško razlikovati od bakterijske pneumonije, potrebno je uzeti hemokulturu.

Nije se pokazalo da rutinska sukcija kod novorođenčadi rođene u mekonijskoj plodnoj vodi poboljšava ishod. Međutim, ako se prema disanju novorođenčeta posumnja na opstrukciju, treba učiniti sukciju putem endotrahealnog tubusa koji je povezan s aspiratorom mekonija. Kod respiratornog distresa je indicirana intubacija i primjena kontinuiranog pozitivnog tlaka (CPAP) u dišnim putovima, nakon čega prema potrebi slijedi mehanička ventilacija i prijem u novorođenačku JIL. Budući da ventilacija pozitivnim tlakom povećava opasnost od sindroma istjecanja zraka iz pluća, za otkrivanje ovog stanja je važna redovita provjera (uključujući tjelesni pregled i rendgen pluća); ovu komplikaciju treba odmah tražiti u intubiranog novorođenčeta čiji se krvni tlak, perfuzija ili saturacija 02 iznenada pogoršaju. vidi: Plućni sindromi istjecanja zraka za liječenje sindroma istjecanja zraka

O primjeni surfaktanta treba razmišljati kod mehanički ventilirane novorođenčadi s velikim potrebama za kisikom i ona može smanjiti potrebu za ECMO (1, 2) ali ne smanjuje smrtnost.

Ponekad se daju i antibiotici (obično ampicilin i aminoglikozid - koji se koriste za standardno liječenje ozbiljne bakterijske bolesti u novorođenčadi). Međutim, studije su pokazale da uporaba antibiotika u novorođenčadi s aspiracijom mekonija ne smanjuje značajno smrtnost, učestalost sepse, duljinu boravka u bolnici ili trajanje potrebe za respiratornom podrškom (2).

Inhalacijski dušikov oksid pri 20 ppm i visokofrekventna ventilacija su terapijske mogućnosti koje se koriste u slučaju refraktorne hipoksemije; one također mogu smanjiti potrebu za ECMO.

• Oko 5% djece koja ispuste mekonij ga tijekom poroda i aspirira, što dovodi do oštećenja pluća i respiratornog distresa.

• Znakovi su tahipneja, širenje nosnica, respiratorne retrakcije, cijanoza i desaturacija, zvižduci, hropci te zelenkasto–žuta obojenost orofarinksa.

• Na dijagnozu se posumnja u novorođenčeta s respiratornim distresom u okolnostima kada je plodova voda bila mekonijska.

• Učiniti Rtg prsnog koša i uzeti hemokulturu radi isključivanja upale pluća i bakterijske sepse.

• Nakon poroda, ukoliko dijete ima znakove opstrukcije disanja, sukcija uz pomoć endotrahealnog tubusa spojenog s aspiratorom mekonija.

• Teški slučajevi zahtijevaju mehaničku ventilaciju, a ponekad i primjenu antibiotika, inhalacijskog dušikovog oksida ili ECMO.